Primož Ulaga ostao je upisan u povijest kao jedan od najboljih slovenskih i jugoslavenskih skijaša skakača svih vremena. Njegov veliki trenutak stigao je u veljači 1981. godine u kanadskom Thunder Bayu, gdje je postao prvi slovenski skakač koji je ostvario pobjedu u Svjetskom kupu.
Pješačio 500 stepenica
– Kao i svi dječaci, u djetinjstvu sam igrao nogomet, košarku i rukomet. Skijaški skokovi uopće mi nisu bili na pameti. Onda sam na nagovor jednog prijatelja otišao na skakaonicu. Rekli su mi da probam, pa sam probao. Naravno, isprva su to bili mali skokovi, ništa posebno. Nakon nekoliko dana dobio sam poziv da dođem trenirati jer je jedan od trenera, kada me prvi put vidio, prepoznao moj talent. Nisam ništa znao o skijaškim skokovima, čak ih nisam ni gledao na televiziji. Malo-pomalo stigli su prvi dobri rezultati i vrlo su brzo skijaški skokovi postali moj posao.
Vaše je vrijeme bilo potpuno drukčije od današnjeg?
– Velika je razlika. Prvo u opremi, zatim u skijama i, naposljetku, u samoj skakaonici. U međuvremenu nije bilo ni lifta koji bi nas vozio na vrh skakaonice. Skije smo nosili na ramenima i penjali se stubama. A bilo ih je oko 500, pa mi je i to bio dodatni trening. Danas se vode rasprave o skijaškim odijelima, ali to, po mom mišljenju, nema nikakve veze. Jasno je da je u moje vrijeme bila drukčija i tehnika. Bio sam svjedok jedne od najvećih revolucija u povijesti skijaških skokova. Kada se na zaletištu pojavio švedski natjecatelj Jan Boklöv i počeo skakati s raširenim skijama u obliku slova V, tradicionalni skakači bili su u šoku. Doslovno smo rukama pokrivali oči, uvjereni da će Šveđanin izgubiti ravnotežu i pasti poput aviona. Međutim, Boklöv je svojim neobičnim stilom redovito preskakao konkurenciju za tri ili četiri metra, tjerajući čak i suce da potpuno promijene način bodovanja.
Kada je Sarajevo dobilo domaćinstvo Zimskih olimpijskih igara, bili ste jedan od favorita za medalju na maloj skakaonici.
– Istina. Prije sarajevskih Igara imao sam već tri pobjede u Svjetskom kupu i ukupno sedam plasmana na pobjedničko postolje. Kada je izgrađena skakaonica na Igmanu, često smo odlazili ondje na treninge. Uoči samih Igara stigli smo mjesec dana ranije i stalno trenirali na toj skakaonici.
Iz današnje perspektive, to je bila velika pogreška. Bio sam pretreniran. Organizatori su napravili još jednu pogrešku jer su uoči natjecanja na postojeći snijeg nanijeli novi. Uvjeti su se tako potpuno promijenili u odnosu na ono na čemu smo trenirali.
Uglavnom, 80.000 gledatelja očekivalo je medalju, a ja sam potpuno podbacio. Mislim da je samo jedan skakač bio iza mene. Bio je to ogroman šok za mene, ali i za čelnike Saveza. Nisam mogao vjerovati što mi se dogodilo. Nije lijep osjećaj kada 80.000 ljudi vjeruje u tebe, a ti ih razočaraš. Na velikoj skakaonici bilo je malo bolje, ali i dalje daleko od medalje.
Kako je bilo tih dana u Sarajevu?
– Iskreno, ne znam. Stalno sam bio usredotočen na skokove i boravak u Olimpijskom selu. Bio sam sto posto koncentriran na svoje nastupe, a sve je na kraju ispalo kao potpuni promašaj. Od ostalih sportova uspio sam pogledati samo jednu utakmicu hokeja na ledu.
Četiri godine kasnije, na Zimskim olimpijskim igrama u Calgaryju, bilo je puno bolje?
– Naravno! Bilo je mnogo bolje kada smo osvojili ekipno srebro, s Matjažem Zupanom, Matjažem Debelakom i Miranom Tepešem. Medalja je napokon stigla, ali šteta što nije došla četiri godine ranije. Bila je to iznimno talentirana generacija. Mi smo bili prethodnici kasnijih sjajnih slovenskih skakača, poput Primoža Peterke i Timija Zajca. Danas je Slovenija, zahvaljujući razvoju ovog sporta i ulaganju u skijaške skokove, svjetska velesila.
Na Planici ste postavili osobni rekord u duljini leta?
– Da, 180 metara. Znam, zvuči zastrašujuće, ali sada se leti i više od 220 metara. Dobro je što danas imamo Planicu, jednu od najmodernijih skakaonica na svijetu.
Bio sam na gotovo svim skijaškim skakaonicama. Neke su mi ostale u dobrom, a neke u lošijem sjećanju. Volio sam skakati u Innsbrucku, ali i u Oslu, na glasovitoj skakaonici Holmenkollen, na kojoj su se prva natjecanja održala 1892. godine. Nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Osla, s pogledom na cijeli grad i Oslofjord. Nema ljepšeg osjećaja nego kada skočiš i pred sobom vidiš panoramu grada.
Bilo je i padova?
– Bio je to početak Novogodišnje turneje u Oberstdorfu 1985. godine. Ondje nikada nisam bio pretjerano uspješan, a te sam godine doživio težak pad koji je sledio gledatelje pred malim ekranima i publiku na skakaonici. Žestoko sam pao ravno na leđa, kotrljao se i zbog toga morao napraviti dugu stanku. Brzine su toliko velike da je teško zadržati kontrolu. Kada te povuče skija, nemaš mnogo mogućnosti. Padaš. Ali takve se pogreške ne događaju namjerno. Kada se dogode, tek tada shvatiš kako je to. Jednom mi se dogodilo da me odjednom povuklo i nisam mogao ništa učiniti da to zaustavim. Imao sam nekoliko takvih teških padova, ali srećom uvijek bez ozbiljnijih posljedica. Bio sam dobro treniran i izvukao sam se.
Uvjetna kazna zatvora
Nakon povlačenja iz profesionalnog sporta, Ulaga je ostao aktivan u skijaškom svijetu. Radio je kao direktor slovenskih nordijskih reprezentacija, a poslije je obnašao i druge dužnosti u skijaškim strukturama. U rujnu 2012. godine postao je predsjednik Slovenskog skijaškog saveza. Njegov mandat trebao je donijeti stabilnost i novi uzlet slovenskim zimskim sportovima, no završio je velikim skandalom. Prema navodima iz sudskog postupka, Ulaga je od pojedinih slovenskih skijaških skakača i pomoćnih trenera tražio dio novca iz njihovih osobnih sponzorskih ugovora. Na sudu je priznao krivnju za četiri kaznena djela primanja mita. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 23 mjeseca, uvjetno uz rok kušnje od tri godine.
Nakon sportske karijere okušao se i u poduzetništvu, među ostalim prodajući organsko gnojivo proizvedeno od izmeta šišmiša. No, prema pisanju slovenskih medija, s vremenom se suočio s poslovnim i financijskim teškoćama. Prijavio se na zavod za zapošljavanje, gdje je, prema medijskim izvještajima, primao naknadu za nezaposlene od oko 700 eura. Nakon što je ostao bez tog izvora prihoda, počeo je zarađivati kao dostavljač hrane, donoseći narudžbe iz popularnih restorana izravno na vrata građana.
Otvori KEKS Pay
Dnevna doza guzoslavije.