Nevjerojatna nogometna večer na legendarnom stadionu San Siro potvrdila je ono što mnogi u Europi već odavno znaju. Club Brugge, vođen hrvatskim stručnjakom Ivanom Lekom, ostvario je prvorazrednu senzaciju svladavši favorizirani Inter 4:3 u drugom kolu Lige prvaka. Bila je to utakmica prepuna preokreta, a apsolutni junak večeri bio je trostruki strijelac Nicolo Tresoldi. No, poanta ove priče sasvim je nešto drugo.
Ova utakmica nije bila samo plod puke sreće, već rezultat precizno razrađenog plana koji hrvatski strateg godinama uspješno provodi. Njegov povratak u elitno klupsko natjecanje obilježen je na najbolji mogući način, dokazujući još jednom da doista spada u uski krug najperspektivnijih europskih trenera.
Lekin trenerski put obilježen je odličnim rezultatima, posebno na belgijskom tlu gdje je tijekom godina postao prava trenerska ikona. Sa svojim trenutačnim klubom osvojio je naslov prvaka 2018. i 2026. godine, dok je s Royal Antwerpom podigao trofej osvajača Belgijskog kupa 2020. godine, prekinuvši njihov dugogodišnji post bez trofeja. Njegov rad na početku belgijske avanture donio mu je i prestižnu titulu trenera godine, priznanje koje dodjeljuju struka i igrači. Zanimljivo je da su njegovi uspjesi uvijek dolazili kroz hrabar, ofenzivan pristup koji gotovo nikada ne ostavlja mjesta kalkulacijama. Takav beskompromisan stav stvorio mu je reputaciju lidera čije momčadi grizu od prve do zadnje minute.
Njegova vizija modernog nogometa temelji se na fizičkom intenzitetu, visokom presingu i iznimnoj taktičkoj fleksibilnosti. Priznanje za takav rad nije izostalo ni od najvećih imena svjetskog nogometa, pa je tako svojedobno Diego Simeone, nakon jednog međusobnog dvoboja, iskreno priznao kako Lekina momčad igra najintenzivniji nogomet u Europi.
Tajna leži u tome da su Lekini igrači naučeni neprestano vršiti pritisak na protivničku obranu, tražeći pogrešku i priliku za brzi udar, što se pokazalo kobnim i za Inter. Sve te komponente čine njegov nogomet iznimno atraktivnim ali i neizmjerno zahtjevnim.
Status Ivana Leke u Hrvatskoj i dalje ostaje nerijetko prožet površnim kritikama. Dok ga u europskim nogometnim krugovima slave kao inovatora i vrhunskog taktičara novog kova, u Hrvatskoj je njegov rad često bio predmet neutemeljenog propitkivanja ili, bolje rečeno, potpunog nerazumijevanja. Njegov svojedobni boravak na klupi Hajduka ostavio je dubok ožiljak.
A pravo je pitanje, zašto stručnjak koji bez problema ruši najbogatije europske klubove nije mogao uspostaviti svoj sustav i ostvariti dugoročan uspjeh u skromnijim hrvatskim okvirima?
A nije Leko jedini naš trenerski primjer kojemu nismo odali stručno priznanje, a kasnije se afirmirao na ozbiljnoj razini. I ovaj posljednji primjer jasna je poruka da bismo malo trebali kalibrirati naše kriterije i domaćem znanju dati pravu priliku. Jer, u protivnom svi gubimo ili, bolje rečeno, radimo protiv sebe, a to si jednostavno ne možemo priuštiti.
Taj nogometni paradoks savršeno oslikava ogromne razlike u svakodnevnom radnom mentalitetu, temeljnom pristupu i shvaćanju moderne igre.
Kada se malo dublje analizira taktička postavka momčadi pod Lekinim vodstvom, brzo postaje jasno zašto njegovi sustavi donose toliko problema brojnim protivnicima.
Leko najčešće koristi formacije s tri obrambena igrača u zadnjoj liniji, poput sustava 3-5-2 ili 3-5-1-1, čime pametno osigurava brojčanu čvrstinu u sredini terena, ali i ogromnu slobodu na krilnim pozicijama. Ključnu ulogu u njegovoj koncepciji igre imaju bočni igrači koji moraju držati maksimalnu širinu, čime automatski otvaraju ogroman prostor za opasne ulaske veznjaka iz drugog plana. Njegove belgijske momčadi redovito prednjače po broju opasnih ubačaja u protivnički kazneni prostor, stvarajući stalni pritisak. U srcu veznog reda, igrači imaju strogo podijeljene uloge, pri čemu jedni osiguravaju stabilnost obrane, dok su drugi zaduženi za brzu kreaciju i priključivanje napadu.
Upravo ta sposobnost stvaranja viška igrača u završnici, pretežno kroz pametne rotacije i pravovremena utrčavanja iza leđa obrane, često predstavlja nerješivu zagonetku za mnoge obrambene blokove.
Drugi, jednako bitan segment njegove pobjedničke filozofije leži u sinkroniziranoj igri bez lopte i takozvanom kontra-presingu koji lomi duh protivnika. Lekine momčadi često svjesno prepuštaju prividnu kontrolu lopte protivničkim braničima na njihovoj polovici, samo kako bi im postavile zamku i agresivnim iskakanjem oduzele posjed u opasnoj zoni blizu gola.
Takav beskompromisan pristup zahtijeva besprijekornu fizičku pripremu i nevjerojatnu potrošnju energije, jer baš svaki igrač na terenu mora znati točan tajming za izlazak u kolektivni pritisak. Razni dostupni podaci pokazuju da Lekine momčadi redovito imaju iznimno velik broj uspješno oduzetih lopti visoko na protivničkoj polovici, iz kojih se onda u svega nekoliko sekundi stvara matna prilika za postizanje pogotka. Naravno, ovakav proaktivan stil igre stalno nosi sa sobom i određene defenzivne rizike, jer ako samo jedan jedini igrač zakasni u taj visoki presing, automatski se otvara ogroman prostor za brzi protivnički kontranapad.
Zbog toga hrvatski stručnjak stalno inzistira na taktičkoj disciplini.
Nevjerojatan paradoks Lekine trenerske karijere leži u činjenici da je njegov svojedobni povratak u rodni Split trebao biti jedna posebna priča, a na kraju se bolno pretvorio u daleko najteži period njegovog profesionalnog rada. Uostalom, Leko je je posve iskreno priznao kako mu je kratka epizoda u Hajduku uvjerljivo najneugodnije i najlošije iskustvo.
Taktički sustav koji u razvijenoj Europi doslovno melje snažne protivnike i donosi vrijedne titule, u Hrvatskoj je brzo naišao na opće nerazumijevanje svlačionice, otpor i u konačnici veliki rezultatski neuspjeh.
Stvarni problem zapravo nikada nije bio u njegovoj nogometnoj taktici na ploči, već u potpuno pogrešnom temeljnom pristupu nogometu i nespremnosti pojedinih igrača da odgovore na njegove zahtjeve...
Leko od svojih pulena traži poslušne vojnike na terenu, redom igrače koji će fanatično pratiti unaprijed zadani plan borbe. U takvom bolnom sudaru dva potpuno različita svijeta, postalo je kristalno jasno da njegove napredne zamisli jednostavno nisu mogle pasti na plodno tlo bez ogromnih kompromisa. Jer, nedostatak osnovnog strpljenja u domaćim klubovima poseban je problem o kojem već dugo pričamo.
Suštinska razlika u radnom mentalitetu između belgijskog i našeg domaćeg nogometa bolna je tema na koju Leko redovito upozorava, naglašavajući pritom da se u hrvatskim klubovima previše oslanjamo na puki suhi talent koji sam po sebi nije dovoljan. Prema njegovim riječima, belgijska prva liga je danas doslovno poput male engleske Premier lige, gdje apsolutno svaka prvenstvena utakmica obiluje fanatičnom trkom, snažnim duelima i nevjerojatnom potrošnjom energije.
A inzistiranje na improvizaciji, bez praćenja europskih standarda na svim razinama, ne može nam donijeti potreban iskorak. Uostalom, poznata je naša mantra o pretjeranom oslanjanju isključivo na tehničke vještine. Pritom vrlo brzo zaboravljamo onu osnovnu lekciju da moderni nogomet jednostavno traži nešto drugo.
Dodatni veliki problem hrvatskog sporta, ne samo nogometa, leži i u onom poznatom fenomenu stalnog podcjenjivanja domaćih stručnjaka, kojima javnost i uprave klubova rijetko pružaju bezrezervnu podršku kakvu inače slijepo dobivaju neprovjereni strani treneri u prolazu.
Zbog svih tih spomenutih barijera, vrhunski domaći treneri poput Ivana Leke, svoju afirmaciju na kraju uvijek moraju tražiti u sustavima gdje se predan rad i vizija objektivno cijene i nagrađuju.
Sasvim je logično pitanje koji su dometi ovog hrvatskog stručnjaka u nadolazećim godinama. Odnosno, u bliskoj budućnosti. Iako je tijekom karijere ponekad imao određenih rezultatskih oscilacija, poput onog izrazito izazovnog početka s posrnulom momčadi Standarda iz Liegea, svaki je put pronalazio izlaz.
Njegov najnoviji emotivni povratak u Club Brugge, koji je sada spektakularno okrunjen ovom čudesnom pobjedom usred Milana, svima jasno pokazuje da on svojim znanjem itekako pripada samoj europskoj trenerskoj eliti.
Jer, kada trener iz manje europske lige, uspije taktički potpuno nadmudriti jednog od najjačih europskih sastava prepunog zvijezda, to onda definitivno više nije slučajnost već ultimativna potvrda istinske stručne vrijednosti.
Stoga je sasvim je logično očekivati da će se njegovo ime vrlo skoro ozbiljno povezivati s nekim od moćnijih europskih klubova iz Lige petice.
Dok će se po lokalnim hrvatskim krugovima i kafićima i dalje voditi polemike o njegovom specifičnom stilu igre ili karakteru, nogometna Europa ga već slavi kao taktičkog inovatora. Njegov primjer zaista služi kao podsjetnik svima da se iskreni trud, jasna vizija i bespoštedan rad na kraju dana uvijek bogato isplate, pa makar vas u vašem vlastitom dvorištu uporno ne željeli razumjeti ili priznati...
Otvori KEKS Pay
...znači da ipak nije bilo do Leke...već do Hajduka...ono jučer je izgledalo sjajno...