Tužna vijest zavila je sportski svijet u crno jer je argentinska boksačka legenda Jorge Fernando Castro iznenada preminula u 59. godini života. Bivši svjetski prvak u srednjoj kategoriji po WBA verziji srušio se u bingo dvorani u predgrađu Buenos Airesa, a medicinska pomoć nažalost je stigla prekasno. Prema policijskim izvješćima, Castro, koji je bolovao od teškog dijabetesa, doživio je nagli pad inzulina i srčani zastoj. Njegova kći Quimey potvrdila je da je bila uz oca kada se srušio te je svjedočila neuspješnim pokušajima liječnika da ga ožive. Istraga o točnom uzroku smrti trenutno je u tijeku, ali se pretpostavlja da je dugogodišnja i iscrpljujuća borba s bolešću uzela svoj danak.
Njegova partnerica Noelia Vigliarolo oprostila se od voljenog boksača dirljivom porukom na društvenim mrežama, napisavši kako će obiteljska kuća zauvijek ostati prazna bez njega i da ne zna kako će nastaviti sa životom. Uz ožalošćenu obitelj, duboku sućut izrazili su i brojni predstavnici argentinskih vlasti te Svjetska boksačka asocijacija, koja je istaknula njegovu prepoznatljivu čvrstinu i nesalomljiv natjecateljski duh. Castro je rođen u skromnim uvjetima u radničkom gradu Caleta Olivia u južnoj argentinskoj provinciji Santa Cruz. Njegov uspon do zvijezda bio je nevjerojatno trnovit, a životna priča prepuna je fascinantnih anegdota i neprestane borbe protiv naizgled nepremostivih prepreka. Svoj prvi veliki ispit izvan ringa uspješno je položio još 1985. godine kada je doživio tešku nesreću na biciklu nakon koje su mu iskusni liječnici rekli da se nikada neće moći baviti profesionalnim sportom.
Unatoč tako mračnim liječničkim prognozama, on je uspio ostvariti iznimnu profesionalnu karijeru koja je službeno započela 1987. godine i trajala puna dva desetljeća. Tijekom tog dugog i nevjerojatno napornog razdoblja, "Locomotora" ili prigodno "Rona", kako su ga brojni navijači odmilja zvali, uspio je skupiti impresivan broj borbi koje ga svrstavaju među najaktivnije boksače svog doba. O njegovoj zastrašujućoj izdržljivosti najbolje govori podatak da je odradio čak 144 profesionalna meča, što je nevjerojatna brojka kakva se izuzetno rijetko viđa u modernom boksu. Od tog ogromnog broja nastupa u svoju je korist riješio 130 borbi, uz svega 11 poraza i tri neriješena ishoda, a snagu njegovog udarca potvrđuje i podatak od zapanjujućih 90 pobjeda ostvarenih nokautom. Zbog takvih zapanjujućih rezultata i prepoznatljivo neustrašivog stila borbe brzo je postao pravi miljenik nacije i idol brojnim generacijama mladih sportaša diljem svijeta.
Njegova slava svakako nije bila ograničena samo na kvadratni ring, jer je bio poznat i po prilično osebujnom privatnom životu o kojem je često potpuno otvoreno i vrlo iskreno govorio u medijima. U jednom je razgovoru uz osmijeh priznao da ima čak 15 djece s različitim ženama, te se našalio kako ponekad ne može svima zapamtiti imena ni točne datume rođenja, što je samo jedan od detalja koji su ga činili zanimljivim širokim masama. Nakon završetka profesionalne karijere postao je redovito viđeno lice na malim ekranima, sudjelujući u vrlo popularnim argentinskim reality emisijama poput verzija Big Brothera i MasterChefa za poznate i slavne osobe. Ipak, posljednjih godina svog života najviše se istaknuo svojim nevjerojatno predanim humanitarnim radom u lokalnoj zajednici kojoj je toliko pripadao. U teško vrijeme pandemije koronavirusa vodio je organizirane pučke kuhinje i brojne centre za pomoć u siromašnim predgrađima glavnog grada, redovito osiguravajući tople obroke za obitelji kojima je to bilo najpotrebnije.
Najveći sportski uspjeh u karijeri neumornog Jorgea Castra dogodio se u kolovozu 1994. godine kada je napokon uspio ostvariti san svakog profesionalnog sportaša. Te je tople ljetne večeri u prepunom Buenos Airesu podijeljenom odlukom sudaca uspio svladati opasnog američkog borca Reggieja Johnsona, čime je zasluženo osvojio tada upražnjenu titulu svjetskog prvaka u srednjoj kategoriji po elitnoj WBA verziji. Taj ga je povijesni trijumf vinuo u same vrhove svjetskog boksa i širom mu otvorio vrata za velike višemilijunske mečeve diljem svijeta, ali pravi spektakl uslijedio je tek četiri mjeseca kasnije u dalekom meksičkom Monterreyu. Tamo je branio svoj teško stečeni pojas protiv dotad neporaženog bivšeg prvaka Johna Davida Jacksona, u meču koji će se kasnije s pravom proslaviti kao jedan od najvećih preokreta u cjelokupnoj povijesti te plemenite vještine. Castro je u tom krvavom okršaju proživljavao pravu agoniju jer je bio pod neprestanim snažnim pritiskom američkog protivnika, a lice mu je bilo doslovno unakaženo od stotina primljenih udaraca. S jednim potpuno zatvorenim okom i drugim tek poluotvorenim, krvario je obilno i nepovratno gubio s velikom bodovnom razlikom na sve tri sudačke kartice, pa je iskusni sudac u ringu već bio sasvim spreman prekinuti to nemilosrdno premlaćivanje.
U devetoj rundi dogodilo se međutim pravo sportsko čudo koje je potpuno šokiralo cijeli boksački svijet i zauvijek ušlo u slavne anale sporta. U trenutku kada su apsolutno svi prisutni mislili da je njegov otpor konačno slomljen i kada se samouvjereni Jackson pripremao zadati konačni udarac, Castro je pronašao neobjašnjivu nadnaravnu snagu te je iskoristio djelić sekunde nepažnje u protivnikovoj inače čvrstoj obrani. Njegov savršeno precizni i razorni lijevi kroše čisto je pogodio Jacksonovu bradu te ga poslao izravno na pod, promijenivši u samo jednoj jedinoj sekundi cijeli tijek dotad potpuno jednostranog meča. Iako se šokirani Amerikanac nekako uspio pridići na noge, bio je potpuno ošamućen i dezorijentiran, pa ga je argentinski borac u istoj rundi još dva puta nemilosrdno poslao na dno ringa, što je automatski značilo veliku pobjedu tehničkim nokautom prema strogom pravilu tri brojanja. Na konferenciji za domaće i strane novinare održanoj neposredno nakon te epske pobjede, slavodobitni Castro nazvao je svoj pobjednički udarac "Božjom rukom", očito aludirajući na onaj legendarni pogodak nogometaša Diega Maradone iz 1986. godine. Prestižni boksački časopis taj je meč kasnije i službeno proglasio borbom godine, a samo nevjerojatno srce ovog neponovljivog Argentinca donijelo mu je vječnu sportsku slavu.
Njegov nevjerojatni boksački put bio je gusto isprepleten okršajima s apsolutno najvećim i najopasnijim imenima onoga doba, a hrabri Castro se nikada nije skrivao pred teškim izazovima niti je pokušavao birati znatno lakše protivnike. S legendarnim panamskim majstorom Robertom Duranom uspio je odraditi dva iznimno napeta i fizički iscrpljujuća meča prepuna tenzija, pri čemu je prvi epski dvoboj pred oduševljenom domaćom publikom u Argentini spretno riješio u svoju korist odlukom sudaca. Nešto kasnije hrabro je otputovao na dogovoreni uzvratni susret u Panamu gdje je nažalost poražen, ali je tim opasnim dvobojima jasno pokazao cijelom svijetu da se može sasvim ravnopravno nositi s istinskim boksačkim veličinama i ikonama tog sporta. U ringu se hrabro susreo i s nadmoćnim Royem Jonesom Jr.-om u vremenu kada je američki boksač bio na samom vrhuncu nevjerojatne moći i važio za uvjerljivo najboljeg na svijetu. Zanimljivo je i pohvalno istaknuti da je upravo argentinski borac postao prvi u povijesti koji je uspio izdržati svih deset rundi na nogama protiv tada zastrašujuće brzog i snažnog Jonesa. Okušao se on uspješno i protiv drugih iznimno cijenjenih šampiona kao što su Terry Norris, Juan Carlos Gomez te kazahstanski osvajač Vassiliy Jirov, iako je u tim teškim borbama upisivao poraze unatoč fanatičnoj borbenosti koja ga je od početka krasila.
Njegovu nadaleko poznatu željeznu volju i potpuno odbijanje predaje testirala je hirovita sudbina još jednom na vrlo surov način u lipnju 2005. godine, kada je neplanirano doživio stravičnu prometnu nesreću na užurbanim ulicama svog voljenog Buenos Airesa. Svojim se automobilom nesretno zabio izravno u čvrsto drvo i pritom zadobio po život iznimno opasne ozljede, koje su prvenstveno uključivale probijeno plućno krilo i višestruke vrlo teške prijelome rebara. Odmah je hitno prebačen u najbolju gradsku bolnicu na teški operacijski stol, nakon čega je uslijedila neizvjesna iscrpljujuća bitka za goli život tijekom koje je puna dva tjedna proveo u dubokoj komi dok su brojni liječnici strepili za njegov konačni ishod. Unatoč novim, poprilično tmurnim medicinskim prognozama po kojima je njegov potpuni oporavak izgledao kao samo daleki nedosanjani san, Castro se iznova uspio dići s potpunog dna upravo onako kako je to desetljećima činio u ringu i još jednom pobijedio smrt. Ne samo da je ubrzo ponovno stao na vlastite noge, već je i potpuno zapanjio javnost neustrašivom odlukom da se ponovno vrati strogim treninzima i surovom profesionalnom boksu nakon tako iznimno traumatičnog iskustva koje bi baš svakog drugog zauvijek udaljilo od sporta.
Svoju nevjerojatnu i bogatu profesionalnu karijeru zaključio je na doista spektakularan način početkom 2007. godine, kada je hrabro ušao u ring protiv znatno mlađeg i gladnog kolumbijskog borca Josea Luisa Herrere. Taj zadnji meč imao je neopisivo veliku težinu i ogroman emocionalni naboj jer je ponosni argentinski šampion žarko želio uzvratiti za iznimno težak poraz od istog tog neugodnog protivnika koji je bolno pretrpio samo nekoliko mjeseci ranije. U tom nesretnom prvom njihovom dvoboju, mladi ga je Herrera čak dva puta snažno slao na pod prije nego što je borba odlukom suca prekinuta u četvrtoj rundi, što je bio tek njegov drugi službeni poraz prekidom u cijeloj dugoj i iscrpljujućoj karijeri. Nakon te vidno loše izvedbe koja je bila više nego očita posljedica pretrpljene stravične prometne nesreće, mnogi su stručnjaci vrlo glasno smatrali da je napokon došlo vrijeme za konačni prekid, dobronamjerno mu savjetujući da se hitno umirovi radi očuvanja vlastitog krhkog zdravlja. No, prkosni Castro je još jednom jasno dokazao da ne prihvaća poraz nimalo olako pa se u dogovorenom uzvratu pojavio apsolutno vrhunski pripremljen, iznimno motiviran snažnom željom da zatvori knjigu svog sportskog života na najbolji mogući način.
Spektakularni uzvratni meč ubrzo je potvrdio da u njemu i dalje snažno tinja onaj stari, vrlo prepoznatljivi šampionski žar, pa se kolumbijski protivnik našao potpuno nemoćan i izgubljen pred silovitim brzim udarcima koji su uvelike podsjećali na njegove najbolje dane. Castro je u tom prekrasnom sportskom spektaklu uspio oboriti zatečenog Herreru čak četiri puta na pod ringa, tjerajući zbunjenog suca da redovito broji i prije nego što je borba naposljetku konačno prekinuta u samoj završnici druge runde, na golemo oduševljenje prepune domaće dvorane. Tom sjajnom tehničkom pobjedom pred svojim najvjernijim i najglasnijim navijačima u Buenos Airesu konačno se oprostio od plemenite vještine s visoko uzdignutim rukama, savršeno zaključivši time jednu od najzanimljivijih priča modernog južnoameričkog boksa. Nakon službenog spuštanja zavjese na dugu sportsku karijeru, svoj je snažni nemirni duh plemenito usmjerio na druge brojne stvari koje su obogatile društvo, od otvaranja besplatnih lokalnih boksačkih dvorana do vrlo nesebičnog sudjelovanja u radu raznih organizacija za svakodnevnu pomoć siromašnima. Iza njega zauvijek ostaje jedno uistinu impresivno naslijeđe obilježeno brojnim pobjedama, teškim životnim padovima i još nevjerojatnijim ustajanjima, a njegovo cijenjeno ime zauvijek će biti zapisano zlatnim slovima u srcima svih pravih ljubitelja ove plemenite vještine.
Njegov nagli i neočekivani odlazak ostavlja veliku i teško nadoknadivu prazninu u cjelokupnom sportskom svijetu, a posebno u srcima milijuna stanovnika Argentine koji su u njemu svakodnevno vidjeli istinskog heroja radničke klase. Jorge Castro zauvijek će ostati zapamćen ne samo po razornim preciznim udarcima i blještavim svjetskim titulama, već prvenstveno po nepresušnoj životnoj volji i potpuno nesebičnoj pomoći siromašnoj zajednici u najtežim vremenima krize.
Otvori KEKS Pay
