Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 221
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
ZAGREBAČKA SJEĆANJA

Talijanska legenda za VL: Na Mirogoju sam se poklonio Tuđmanu i Draženu, a Repeša me potjerao

storyeditor/2026-10-10/PozzeccoReakcija1_xin_spo_101026.jpg
11.10.2026.
u 08:00
Google icon Dodaj Večernji list među omiljene izvore na Googleu

Gianmarco Pozzecco, talijanska košarkaška legenda, nedavno se vratio u Zagreb gdje je podijelio svoja sjećanja na vrijeme provedeno u Hrvatskoj te istaknuo važnost prijateljstava i kulturnih veza koje je stekao tijekom svog boravka.

Sredinom prošlog tjedna u Zagreb, grad u kojem je proveo dvije godine šegrtovanja kod svog prijatelja Veljka Mršića, vratio se Gianmarco Pozzecco, talijanska košarkaška legenda koja je u međuvremenu ostvarila i zanimljivu trenersku karijeru, vodeći Fortitudo, Sassari, Asvel, ali i talijansku reprezentaciju, i to na jednom EuroBasketu i jednom Svjetskom prvenstvu.

U Zagreb je sada stigao kao trener bogatog turskog kluba Galatasaraya, koji se na otvaranju sezone u Ligi prvaka na gostovanju kod Cibone nije dobro proveo. Nakon "minus 20" u Draženovu domu izgledao je "smrznuto" i pomalo zasićeno poslom koji trenutačno obavlja, što je također bila tema našeg razgovora.

No u razgovor smo krenuli s njegovim zagrebačkim sjećanjima.

– Supruga i ja smo ovdje proveli dvije sjajne godine, tijekom kojih smo zavoljeli Zagreb. Kada razgovarate o nekom gradu, pričate o hrani, vremenu, vedutama grada, ali ljudi su ti koji čine razliku. I vaš ukupni dojam ovisi o njima. A s te strane stvarno smo uživali. Hrvati imaju taj neki miks koji meni odgovara. Oni žele uživati u životu, ali istovremeno pokušavaju biti najbolji što mogu. A to je vrlo blizu mojoj filozofiji, i životnoj i košarkaškoj.

Tedeschi nam je bio DJ

Još je jednom naglasio da je u tadašnju Cedevitu došao radi svog prijatelja Veljka Mršića, kojemu je dvije sezone bio pomoćni trener. No još je jedan čovjek iz te priče na njega ostavio snažan dojam.

– Došao sam zbog Veljka, koji mi je kao brat i vjerujem da ćemo biti bliski do kraja života. Bio sam sretan što sam mogao raditi s njim i učiti od njega jer je on u tom trenutku imao puno više trenerskog iskustva i znanja. No to što mislim o Hrvatima možda ću najbolje opisati na primjeru Emila Tedeschija.

Na koji je to način vlasnik Atlantic Grupe ostavio tako snažan dojam na Pozza?

– On ima financijski imperij, a istovremeno je bio čovjek koji je, kad god bismo slavili rođendan ili neki trofej, prvi uživao u tome. On bi nam puštao glazbu. Bio sam iznenađen što je jedan vlasnik takva osoba, netko tko je vrlo profesionalan u poslu, a toliko uživa i u životu. Isto je bilo i s predsjednikom kluba Mladenom Veberom, s kojim sam i haklao. To su ljudi od kojih sam naučio puno toga i još sam uvijek s njima u kontaktu.

Da je zavolio Hrvate, pokazao je i tijekom svoje trenerske karijere.

– Doveo sam u svoj klub Miru Bilana, potom Filipa Krušlina, ali i Tonija Katića. Pokušavao sam dovesti i Karla Žganeca, Marka Arapovića i Luku Babića. Jako poštujem hrvatske košarkaše, možda i više nego bilo koji drugi europski trener. Čak više i od nekih hrvatskih trenera.

Kada je prvi put došao u Zagreb, prvo što je u društvu Veljka Mršića učinio bio je obilazak posljednjih počivališta Dražena Petrovića, Krešimira Ćosića, ali i prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

– Volim znati nešto o povijesti zemlje i grada u kojem ću raditi i steći neku sliku zemlje u kojoj ću živjeti. Isto sam napravio i u Turskoj, obišavši grob Kemala Atatürka.

Za razliku od Istanbula, gdje sada radi, u Zagrebu je živio i igrao njegov idol.

– Kao mali imitirao sam Dražena, kao i svi ostali klinci. Na kampu u Kopru svi su pokušavali izvoditi isto što i Dražen – one njegove driblinge kroz noge i druge poteze. Nažalost, nikad ga nisam sreo. U vrijeme njegove pogibije imao sam 21 godinu i nakon vijesti o njegovoj smrti tri sam dana nosio crno. Po dolasku u Zagreb, imao sam priliku upoznati njegovu majku, dok sam brata Acu upoznao još ranije. Dražen je i dalje ikona, ne samo u košarkaškom smislu.

Kao klinac, Pozz je gledao jako puno jugoslavenske košarke.

– Naravno, jer sam gledao TV Kopar. Znao sam sve o jugoslavenskom prvenstvu. Kad sam došao u Zagreb, već prvih dana razgovarao sam s velikom legendom Zoranom Čuturom, koji je tada radio kao novinar. Čutura mi je donio bocu vina koju još čuvam u svom domu u Trstu. Nakon Dražena, Čutura mi je bio omiljeni igrač.

Koji je bio njegov najemotivniji trenutak u te dvije godine dok je bio Mršićev pomoćnik na klupi Cedevite?

– Nisam bio fokusiran na sebe. Kada sam s Veljkom prvi put pričao o svojem dolasku u Zagreb, pitao me koja je moja košarkaška filozofija, na što sam mu rekao da to nije važno, nego da ja moram naučiti koja je njegova filozofija i kako je prenijeti igračima. Te dvije godine bile su fantastične. To sam još više shvatio nakon što sam ponovno počeo trenirati hrvatske igrače, recimo Miru Bilana. Jedan od najboljih trenutaka moje trenerske karijere bio je dolazak Tonija Katića. U tom trenutku nije bilo mnogo trenera dobrih europskih klubova koji bi ga doveli. Bilo je to iznenađenje za ljude u klubu, no ja sam rekao: "Taj dečko ima nešto." Prvu je utakmicu igrao u Bologni protiv Virtusa, a u posljednjoj je četvrtini zabio deset koševa, skoro u nizu, i mi smo pobijedili. Bio sam tako sretan jer je on cijelu karijeru imao peh s ozljedama, a jedan je od najboljih ljudi koje sam sreo u košarci.

Najemotivniji trenerski trenutak u ulozi talijanskog izbornika bila je pobjeda protiv Srbije na EuroBasketu, koju je proslavio skakanjem na Giannisa Antetokounmpa ispred svlačionice.

– Prva čestitka koju sam primio bila je od Emila Tedeschija. Uputio mi je lijepe riječi, ali je i priznao da je navijao za Srbiju jer voli kako oni igraju. Ja sam u toj utakmici bio isključen i mislio sam da smo izgubili, a onda smo je okrenuli. Voditi reprezentaciju nešto je jako veliko, na što me upozorio i predsjednik Talijanskog košarkaškog saveza Gianni Petrucci, kazavši: "Igrati za reprezentaciju emocionalno je posebno, ali trenirati reprezentaciju dvostruko je intenzivnije." Inače, danas je jako puno reprezentacija koje konkuriraju za vrh. Kad sam ja bio mlad, imali ste tek nekoliko reprezentacija koje su mogle dosegnuti postolje, poput Jugoslavije, SSSR-a, Italije i Španjolske.

Na mnogim vrućim parketima Pozzecco je kao igrač zavrijedio iskaze poštovanja, pa tako i na Olimpijskim igrama u Ateni, gdje je Italija osvojila srebro. No ono što se dogodilo jednom prilikom u Beogradu bilo je posebno. Naime, nakon što je prvi trener Mršić bio isključen, utakmicu je morao dovršiti on kao njegov pomoćnik. Uvjerio je igrače da se utakmica može preokrenuti i to se dogodilo.

– Bila je slučajnost da sam završio tu utakmicu. Možda sam romantičar, no to je jedan od posljednjih klubova u kojima su domaći igrači bili glavni protagonisti. Počevši s Bilanom, Babićem, Arapovićem... I ta je momčad ušla u Top 16 Eurolige. Imali smo u toj utakmici i "Patuljka" Pierrea Jacksona, koji je vrlo brzo otišao.

Kad smo već kod isključenja, slijedi anegdota koje se Pozzecco prisjetio.

– Sustav u Sassariju bio je isti kao i u talijanskoj reprezentaciji, imao sam istog pomoćnika Edoarda Casalonea. Kad sam bio isključen protiv Srbije, za mnoge je bilo iznenađenje što smo tu utakmicu na kraju dobili, no moj prijatelj Miro Bilan napisao je na jednoj društvenoj mreži: "Pa to nije nikakvo iznenađenje jer je Gianmarco u Italiji isključen osam puta i svaki put smo s Edoardom dobili te utakmice."

Tijekom tog EuroBasketa novinari su Pozzecca proglasili najzabavnijim i najstrastvenijim europskim košarkaškim trenerom.

– Nažalost, ja pomalo gubim taj tip strasti i energije. Znam zašto je tome tako. Svi zajedno u košarci gubimo taj osjećaj strasti, počevši s igračima. Puno je razloga. Prvo, u svakom je klubu previše stranaca. Moj derbi, recimo, bio je Varese – Cantù i nećemo se pretvarati da stranci na isti način kao i domaći igrači doživljavaju takvu utakmicu, za koju čak i ne znaju da je derbi. Drugi je razlog to što gradite tim s igračima koji znaju da imaju jako puno mogućnosti i da se tu neće dulje zadržati. I na kraju, tu je novac. Ako dosegnete najvišu razinu, vi se obogatite za dvije sezone. Ne želim loše govoriti o sadašnjim naraštajima, koji imaju ogroman izbor načina provođenja slobodnog vremena, jer to nije samo njihova pogreška. Kad sam ja bio mlad, imao sam samo jedan izbor, a to je bilo otići na igralište i igrati košarku. Moj brat, prijatelji i ja igrali smo košarku na vanjskom igralištu i po kiši, pa i snijegu. Kao mladac provodio sam mnoga ljeta u Umagu i po cijele dane bio na igralištu, u nekom sportskom kompleksu, gdje si mogao igrati košarku, nogomet, rukomet... Sada, kad obiđeš ta igrališta, ne možeš vidjeti nikoga.

Jedan od Pozzovih fanova napisao je jednom: "Mi trebamo više Pozzecca u ovom svijetu jer on nije lud, već je strastven i pametan. Da, ponekad ode predaleko, ali je originalan."

– To je najbolja stvar koju mogu čuti o sebi. Trudim se te neke stvari ne činiti jer znam da je to ponekad previše, no način na koji sam ja igrao košarku isti je kao i način na koji je doživljavam kao trener. To je isti način na koji želim biti uključen u tu igru. Ne mogu biti drugačiji. Sada nekako patim jer imam osjećaj da idemo u smjeru koji nije moj smjer. Mi danas idemo na utakmicu koja je 40 minuta rata, a nakon toga sve završava. Možda je to zbog toga što imamo previše utakmica. Vjerojatno sam ja drukčijeg mentaliteta, koji nikad ne bih mijenjao jer sam s njim proživio emocije vezane uz košarku kakve drugi nisu.

Kako je biti trener igračima koji su ponekad i po deset puta bolje plaćeni od svog šefa?

– Nisam imao problema s tim ako igrač daje 100 posto od sebe. No danas ne daju 100 posto i to mi smeta, a ponekad moraš zatvoriti oba oka da to ne vidiš.

Repeša me potjerao iz Fortituda

Može li zamisliti da je trener igraču kakav je i sam bio? Kao igrač, recimo, jednom je prilikom tijekom minute odmora uzeo ploču za crtanje i nacrtao napad, što je njegova tadašnjeg trenera Jasmina Repešu jako razljutilo.

– Ako igrač to radi da bi protestirao, onda to ne možete prihvatiti. Ali ako on to radi da bi se nešto postiglo na terenu, onda je to nešto posve drugačije. Naravno, takvo što ovisi i o odnosu tog igrača s trenerom i o tome što drugi igrači misle o tome. Jasko je u tom trenutku gubio svoj utjecaj i nije mogao prihvatiti ponašanje jednog od svojih igrača. Nisam ga htio obezvrijediti, već sam htio pokazati suigračima što moramo učiniti na terenu. Ako bi meni takvo što učinili Ivanović i Nikolić, koje sada treniram, ja bih im to dopustio jer im vjerujem 100 posto. Naravno, treba razumjeti i u kojem se trenutku utakmice to događa i kako se trener nosi sa situacijom. To je zacijelo bila jedna od najluđih stvari koje sam napravio kao igrač. Navijači su me zbog toga možda voljeli, ali ne i treneri.

Priznao nam je što je bio njegov problem kao igrača.

– Toliko sam volio igrati da su mi teško padale i dvije minute koje sam morao provesti na klupi. Imao sam osjećaj da gubim vrijeme. No zato sam na terenu igrao s velikom strašću. Radio sam neke pogreške s mnogim trenerima. Jednom mi je, prije utakmice, jedan trener rekao da je odlučio da moram biti primjer suigračima i u obrani. A ja sam te sezone za Varese zabijao prosječno skoro 30 koševa, pa mi nije bilo jasno kako da uz to budem još i najbolji defenzivac. Trener je bio ozbiljan i kad smo na treningu počeli igrati pet na pet, ja se nisam vraćao u obranu. Ostajao bih na centru i gledao kako njih petorica igraju napad protiv moje četvorice. U svojoj sam glavi to posložio tako da oni moraju igrati obranu za mene kao što ja u napadu igram za njih. Dakako, to je bilo pogrešno s moje strane, ali i s trenerove jer je znao da ja nisam taj tip igrača.

Kako je pak završio taj sukob s bivšim hrvatskim izbornikom?

– Nakon te utakmice, u kojoj sam tijekom minute odmora nacrtao napad koji bismo trebali odigrati, on je došao u svlačionicu i počeo prigovarati. Ja sam rekao da želim nešto reći, a on mi je to dopustio i sjeo. Nakon govora koji sam održao pred svima, on mi je rekao da nas dvojica više ne možemo surađivati. Tada me klub otpustio i ja sam otišao igrati za Zaragozu. Kad god se toga sjetim, iskren sam prema sebi. Ja sam toliko silno volio igrati da sam odbio poziv Obradovića da igram za Panathinaikos ili pak Ivkovića da nastupam za Olympiacos jer nisam htio biti u velikom klubu bez velike uloge. I zato mogu reći da sam pogriješio kad sam došao u Fortitudo, također velik klub, jer sam bio samo broj, samo jedan od igrača. Nisam više bio protagonist i moja je karijera krenula nizbrdo.

Kad smo se već našli na relaciji trener – igrač, naš nas je sugovornik podsjetio na tretman koji je doživio Cristiano Ronaldo.

– Je li fer da trener takvog igrača pošalje da se zagrijava 30 minuta i da ga onda ne uvede u igru? Dakako da to nije fer prema takvoj igračkoj veličini. A to je odraz činjenice da treneri misle da imaju više moći nego što je doista imaju. A mi smo baš u vremenu kada mi treneri gubimo tu snagu i zbog toga budemo loše volje i donosimo loše odluke. Više nemamo takve zvijezde kao što su Cristiano Ronaldo ili Francesco Totti, koji igraju s tako velikom strašću, i zato takve sportaše moramo poštivati.

Svih ovih godina otkako ga gledamo kao trenera, Pozz se doima kao "player's coach", strateg kojega njegovi igrači vole jer zna s njima dijeliti emocije.

– Mislim da zbog toga imam i poteškoća. Trenirao sam Bilana, koji je jedan od mojih najboljih prijatelja i kojega mogu nazvati i pitati za savjet. On je pametan čovjek i zato mu vjerujem. Mogu isto reći i za Marca Spissua, Nicolòa Mellija i niz drugih igrača, no sada mi se čini da to više nije moguće i sve se teže s tim stanjem borim. Moj posao ide u potpuno drugom smjeru i nisam siguran da mogu biti još dugo trener. Imam posve drugačiji mentalitet od onoga koji imaju današnji igrači. Mislim da nije moguće da se ja njima prilagodim jer to ne želim.

Što je teži posao – trenirati klupsku momčad ili reprezentaciju?

– Naravno da je emocionalno zahtjevnije, pa i teže, voditi reprezentaciju. Doduše, ja sada proživljavam snažne emocije u Galatasarayu jer ne možete ni zamisliti koliko je to velik klub. Ovaj klub navodno ima 30 milijuna navijača. Jednom mi je vlasnik kluba rekao da su na američkom sveučilištu MIT proveli anketu među studentima s pitanjem: "Koji je glavni grad Turske?" A njih 60 do 70 posto odgovorilo je: "Galatasaray."

Tomislav Ivković posebno oštar prema jednom vatrenom: 'Preopušten je, kao da je iznad ostalih'

Komentara 1

CO
Constitution
10:42 11.10.2026.

Kemal Ataturk je 'Otac nacije' covjek koji je stvorio modern Tursku. Tuđman je Komunista, general JNA, koji je postao konvert pod stare dane. Ili je u JNA lagao, pa se vratio na ono prije clanstva u KPJ. No, znamo da On sve vidi i sve zna kako se ko u zivotu ponasao.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije

Kupnja

Pretplata