Nijemci su sanjali finale, a Talijani su ipak pjevali Volare, taj mega-hit već ocvalih Gipsi Kingsa u trenucima kad je meksički arbitar Archundia s dvije ruke pokazao prema centru. Da, sve je gotovo, Njemačka neće u svoj osmi finale, sva histerija koja je držala cijelu Njemačku mjesec dana, ugasila se u do sinoć njihovoj neosvojivoj tvrđavi Westfallen stadionu u Dortmundu. Do "njihovih" jedanesteraca ostalo je dvije minute, tako malo, ali i tako puno.
A onda je Andrea Pirlo, koji je defenzivno bio dojmljiv, a ofenzivno suzdržan, ponudio nešto iz svog repertoara, gurnuo loptu za palermskog junaka Fabia Grossa. Del Piero je minutu potom sve zaključio s 2:0 i Italija je otišla u svoj šesti finale tražiti četvrtu svjetsku krunu. Predigru velikoj utakmici igrale su medijske kuće tih dviju zemalja. Talijani su iskopali snimku kako Frings udara Cruza, što je razbijesnilo Nijemce koji su krenuli u neviđene medijske napade. Dva dana su na najprizemnije načine vrijeđali sve što dolazi s Apenina, najavljivali da će raskomadati pizzu na najsitnije dijelove, da će se osvetiti za sve.
No, to je priča ulice, kao da su svi zaboravili da je jedini pravi ring zeleni travnjak, tamo se dobiva ili gubi utakmica. Nijemci su do te 118. minute odigrali na trenutke jednu od svojih najboljih utakmica na ovom prvenstvu, no te su sekvence ipak bile premale da bi se nadjačalo kao vrag opasnu i kompaktnu momčad Marcella Lippija. S Borowskim su počeli dobro, Klose i Podolski su se tukli, bili napasni, ali ne i konkretni. Nisu mogli protiv najboljeg stopera ovog doba Fabia Canavarra, koji je odigrao još jednu koloslanu utakmicu.
Italija je veći dio utakmice bila za korak ispred, nema dvojbe da Lippi ima bolje pojedince od Klinsmanna, sinoć nije imao niti slabiju momčad. Imao je lavove koji su vjerovali do samog kraja, koji su u produžetku tražili pogodak, a ne kao Argentina vratili se u svoje dvorište i čekali. I to im se na kraju isplatilo. S golemih razgasa stadiona u Dortmundu treštio je Youll never walk alone, cijeli je stadion u istom trenutku plakao i pjevao. Bila je to zahvala igračima koji su se borili, oni su skinuli majice i poklonili se publici koja je tako fanatično bila uz njih. Bio je to oproštaj, u malom kutu na sjeveroistoku jedva pet tisuća Talijana nije prestalo pjevati. Nakon 1994. evo ih opet tu, Italija igra finale. I sanja!
