Naša igra u posljednjoj provjeri protiv Norveške, koju smo ipak mogli spletom okolnosti pobijediti, bila je ispod svake razine. To nitko ne spori, pa čak ni igrači, a ni izbornik. Na terenu nismo izgledali kao momčad koja bi trebala biti iznenađenje na Euru. Više smo sličili razbijenoj vojsci čiji najbolji komandosi u općem metežu protivniku mogu zadati udarac.
Svaki dan slušam razočarane navijače kojima je ta loša igra protiv Norveške izbila i posljednji oslonac za euforiju s kojom su na velika natjecanja ispraćene starije generacije vatrenih. Iako među navijačima nema euforije, mislim da ne trebaju klonuti duhom i sumnjati u Srnu i sve ostale naše igrače na terenu. Samo dva igrača kalibra Modrića i Ćorluke (bude li spreman) uvelike će promijeniti krvnu sliku momčadi, pa vjerujem da ćemo protiv Irske gledati Hrvatsku onakvu kakva je bila protiv Turske u prvoj kvalifikacijskoj utakmici.
Poslije kiše dolazi sunce, poslije noći dan, a poslije loše dolazi dobra igra. To smo pokazali i prije osam mjeseci. Protiv Grka bili smo još gori nego sada protiv Norveške, a onda smo usred Istanbula razbili Turke. Uostalom, koliko se sjećam, ni jedna generacija nas vatrenih nije briljirala u posljednjoj prijateljskoj utakmici prije odlaska na Euro. Gotovo sve sličile su ovoj posljednjoj u Oslu.
Vida mora igrati zrelije
Istina je da prijateljske utakmice služe za brušenje forme i da bi u njima igrači trebali nešto pokazati. Međutim, na tim utakmicama većina igrača je sputana, ne tremom nego strahom od ozljede koja ih može ostaviti kod kuće. Zar Olićev primjer za to nije najbolji dokaz. Benigni start izbacio ga je iz stroja. Bilićevi momci su već u Poljskoj i na tu blijedu priču iz Osla nema se smisla vraćati. Susret s Irskom najvažniji nam je na Euru. To je utakmica kojom već u prvom kolu možemo trasirati put prema sljedećem krugu natjecanja. Odigrao sam puno takvih važnih, “presudnih” utakmica za klubove u kojima sam igrao, ali i za reprezentaciju.
Protiv Norvežana obrana nam nije bila uvjerljiva. Istina, dvije njihove velike pogreške ispravio je Pletikosa koji uvijek na velikim natjecanjima brani odlično. Vjerujem da će takav biti i sada. U Oslu nije bilo Ćorluke, a on je baš taj igrač koji će nam mjestu stopera donijeti sigurnost i čvrstoću u zadnjem redu. Vjerujem da će zadnji red biti malo drugačiji nego u posljednjoj prijateljskoj utakmici i da bi umjesto Strinića trebao igrati iskusni Danijel Pranjić, pa bi obrana s njim, vjerujem spremnim Ćorlukom, te Šimunićem i Schildenfeldom, s obzirom na iskustvo tih igrača, morala biti puno čvršća i neprobojnija.
Više me muči pitanje koliko je Šimunić fizički spreman budući da je veliki dio proljetne sezone u Dinamu bio ozlijeđen. No, tu je zato mladi Domagoj Vida, koji mora igrati taktički zrelije i uvijek komunicirati sa suigračima. Da bi obrana bila na visini zadatka, cijela momčad mora biti kompaktnija. Tako bi suzila prostor protivniku i presjekla protunapade te bi obrani olakšala posao.
Napad će biti ubojit
Obrambeni igrači trebaju stajati puno bliže protivniku, a prostor između obrane i napada treba se suziti na 60-tak metara. Čuo sam priče da bi Srnu trebalo vratiti na poziciju na kojoj igra u klubu. O tome će, naravno, odlučiti izbornik Bilić, ali vidjeli smo u Oslu da je jedan njegov centaršut pola gola.Kod nas obrambenih igrača koncentracija je vrlo bitna. To sam ja najbolje osjetio na svojoj koži na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine kad sam jednom nespretnom intervencijom u iogri protiv Australije loptu dodirnuo rukama i skrivio jedanaesterac. Iz iskustva znam da je u tom trenutku najteže igraču koji je napravio takvu kardinalnu pogrešku. Zato, svojim mlađim kolegama u zadnjem redu obrane poručujem da ako kojim slučajem naprave kakvu pogrešku, ne smije ih obuzeti strah i trema, ne smiju klonuti, nego to moraju što prije zaboraviti i nastaviti igrati kao da se ništa nije dogodilo. Pogreške su sastavni dio igre i dok utakmica traje daju se ispraviti. A naš napad s Jelavićem, Eduardom i Mandžukićem, koje bi s loptama trebali hraniti Modrić i društvo, vjerujem da će biti toliko ubojit da suparnički napadači neće imati vremena stvarati pritisak na našu obranu.
Piše za MAX
Stjepan Tomas za MAX!: Strah je najgori neprijatelj igrača!
Stjepan Tomas uz Olića je najtrofejniji hrvatski nogometaš. Osvojio je čak 8 naslova prvaka u tri zemlje: Hrvatskoj, Turskoj i Rusiji, ukupno 12 trofeja, a za reprezentaciju je skupio 49 nastupa. Igrao je na dva SP-a te na Euru 2004.
Komentara 1
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
Ocito da Tomasu nije bilo strah da igra rukomet kada je trebao igrati nogomet.