Bolest hrvatskih medija godinama je prozivanje kolega međusobno, što
čitatelja uopće ne zanima, pa stoga ne želim polemizirati s kolegom
koji se usudio napisati da ovaj dolje potpisani autor na Islandu nešto
izmislio, da se skrivao, kolega koji je sličnih tekstova napisao na
stotine u bogatoj novinarskoj karijeri.
Večernji list je taj jedan dnevnik koji je opisao jednu zajedničku
večeru HNS-a, sponzora i novinara, prenio što se na toj večeri
događalo.. Uzimajući slobodu da je opiše kako je izbornik Zlatko
Kranjčar opjevao svog sina "(Dalmatinac sam, tu sam rođen ja,
samo more zna, da ga volim, Niku Kranjčara"), što nam je i simpatično,
premda mislimo da to ne bi trebao činiti pred novinarima, da se te
večeri nije pila Coca cola, te da nam se nije svidjela preopuštajuća
atmosfera prije, kasnije se ispostavilo teške utakmice, da se ne
sjećamo kada je to predsjednik HNS-a Vlatko Marković zapjevao. A, baš
je prvi čovjek HNS-a dan nakon toga bio jako, jako zabrinut za ishod,
malo iz praznovjerja, jer pjevati treba, ali nakon pobjeda.
Vaš Večernji list prati hrvatsku nogometnu reprezentaciju na putu u
Njemačku, veseli se velikim pobjedama, svi koji pomnije pratite znate
što mislimo o trenerskim kvalitetama Zlatka Kranjačar, osim toga
dovoljno je samo pogledati na tablicu 8. kvalifikacijske skupine.
Nebrojeno puta smo provukli kako nije opterećen prošlošću, kako ima
sjajnu komunikaciju s medijima, kako osvaja prisnošću, jednostavnošću i
simpatičnošću.
No, ima jedan porok, voli slatki život kojeg su na mnogo brutalniji
način opisale moje kolege, porok koji ga sve više prati i od kojeg je
teško pobjeći. Hrvatskoj reprezentaciji i izborniku želimo svu sreću na
putu u Njemačku, gdje ćemo ponovno vjerujem uživati u nogometnom
umijeću. A. mi ćemo kao uvijek svojim čitateljima pisati što smo
vidjeli, i kako smo to doživjeli, pisati istinu.
KOMENTAR
