U posljednjih 17 godina istaknuti hrvatski političari, kao i njihove stranke, različito se odnose prema društvenim aspektima nogometa. Čelni ljudi SDP-a, HSS-a i IDS-a te nekih drugih stranaka, uglavnom lijevoga i liberalnoga usmjerenja, nisu skloni baviti se tom problematikom. Neke od tih političara ona i ne zanima, a drugi vjerojatno ocjenjuju da je situacija u tom sportu suviše zamršena i osjetljiva, pa bi uz to vezane intervencije mogle za njih i organizacije koje predvode mogle donijeti više štete nego koristi. U dva četverogodišnja razdoblja kad je od početka 2000. do danas SDP bio na vlasti, vodeći socijaldemokrati rijetko su davali izjave o teškoćama nogometa. Bivši premijer Zoran Milanović i pojedinci iz njegove vlade, ponajprije zbog eskalacije tih teškoća, ipak su se nešto češće osvrtali na stanje u tom sportu, pa i na uz to vezane zloporabe, nego Ivica Račan i njegovi najbliži suradnici.
Neispunjeno isušivanje
S političkim aspektima nogometa u javnosti se najviše povezuje bivši ministar Željko Jovanović (neispunjeno obećanje iz početka 2012. da će „isušiti močvaru u HNS-u“), ali što se tiče te problematike, motreno u duljem razdoblju, od čelnih socijaldemokrata najglasniji je Ranko Ostojić. Uz ostale istupe bivši je ministar unutarnjih poslova 9. svibnja 2016., čestitajući građanima Hrvatske Dan Europe i pobjede nad fašizmom, što nije napravila – na to je upozorio – ni predsjednica Republike niti ijedan član Vlade, gostujući u emisiji Direkt televizije RTL, istaknuo: “Ne treba zatvarati oči nad tim da je Joe Šimunić danas pomoćnik izbornika reprezentacije bez obzira na kaznu Uefe, da dandanas moramo šutjeti o tome da se viče ‘Ubi Srbina’, da najviše pozicionirani čelnici HDZ-a govore saborskim zastupnicima da otiđu u drugu zemlju, da će se tamo osjećati sigurni.”
Prvaci političkih igara s nogometom kod nas evidentno su čelnici HDZ-a. Upečatljive riječi i intervencije Franje Tuđmana vezane uz taj sport obrađene su u prethodnom poglavlju. Od ostalih četvero dosadašnjih predsjednika te stranke, Ivo Sanader bio je kao vodeći političar najviše vezan uz nogomet, iako manje intenzivno – rijetko je dolazio na utakmice – od svoga prethodnika na tom položaju. Sanaderova se vezanost uz nogomet izražavala na dva osnovna načina. Prvi je bio pretvaranje Hajduka od udruge građana u dioničko društvo, koje se zapravo provelo po dizajnu njega i njegovih suradnika. Spomenuta je pretvorba kratkoročno izazvala entuzijazam navijača: uz neke tvrtke i poduzetnike, nešto više od dvije tisuće ljudi postalo je dioničarima. Ubrzo se, međutim, pokazalo da je tijekom i nakon te pretvorbe došlo do bezočne pljačke kluba – za što su neki akteri i kaznenopravno procesuirani – te njegova padanja u provaliju dugova (od pozitivne bilance od sedamdesetak milijuna kuna, neposredno po provedbi pretvorbe, do dugova od preko stotinu milijuna kuna sredinom 2012.!) i uz to vezanih rezultatskih neuspjeha.
Drugi je način bio korištenje nogometa i vrhunskoga sporta uopće u izbornim kampanjama HDZ-a 2003. i 2007., koje su se prilično zasnivale na personalizaciji Ive Sanadera. Istaknuti sportaši, a među njima i Niko Kovač (čuveni spot iz 2007. u kojemu je tadašnji kapetan nogometne reprezentacije glavni protagonist, završava njegovom porukom: “E baš zato HDZ i dr. Ivo Sanader”), promicali su predsjednika HDZ-a kao glavnoga aktera hrvatske politike... Tako je, uz glumce, pjevače i druge “selebritije”, Sanader u tim svojim kampanjama (ustvari su zbog izrazite personalizacije više bile njegove nego stranačke) koristio i neke istaknute aktere hrvatskoga nogometa. (…)
Tomislav Karamarko pokazao je manji interes za nogomet od Tuđmana i Sanadera, ali je tolerirao bliske veze HDZ-ovih kadrova s čelnim ljudima HNS-a. Zasigurno je znao za raznovrsnu pomoć koju su Zdravko Mamić i neki njegovi davali HDZ-u. Pokušavao je politički neozlijeđen proći između nogometne Scile (osobne, iako uglavnom prigušene, simpatije za splitski klub koji je veoma popularan baš u nekim područjima gdje HDZ postiže dobre izborne rezultate: 2014. došao je, poput mene, na “Bijelu noć” Hajduka u Zagrebu) i uz taj sport vezane Haribde (bliskosti svoje stranke s vodstvom nogometnoga saveza, koja najviše štiti interese Dinama i dolazi iz toga kluba). No nije uspio u tom pokušaju. Taj je neuspjeh bio jedan od uzroka nezadovoljstva spram njega kao političkog lidera u Dalmaciji 2015. i 2016.
Andreju Plenkoviću, koji se za razliku od Karamarka uspio popeti na položaj premijera, kao osobi nogomet vjerojatno nije posebno važan. No s obzirom na to da je premijer, dakle najmoćniji političar u zemlji, razmjerno često mora se baviti političkim pitanjima vezanima uz taj sport. Pretrpio je i s tim povezane neugodnosti (predizborni skup 6. rujna 2016. u Splitu). Njegovo se bavljenje tim područjem uglavnom izražava u smirujućim izjavama, koje pak smiruju malokoga od sudionika razbuktanih sporova...
Promijenjena retorika
Predsjednik Hrvatske od 2009. do 2014. uglavnom je stajao sa strane kad je posrijedi nogomet. Ivo Josipović u svom je djelovanju malo doticao to područje, ali je u nekoliko izjava o društvenim problemima vezanima uz taj sport barem pokazao neku svijest o važnosti političkih i društvenih aspekata nogometa za vladavinu prava i demokraciju kod nas. Za razliku od njega, Kolinda Grabar-Kitarović u prvoj je polovini svoga predsjedničkoga mandata dala više upečatljivih priloga evidenciji o međuodnosu nogometa i politike, ali je pritom pokazala neupućenost u tu problematiku, pa i nedostatak političkoga osjećaja. Primjerice kad je izjavila da nije čula masovno skandiranje ustaških poklika, iako je bila na tribinama: zbog propusta da pravodobno reagira na neugodni incident za vrijeme utakmice Hrvatska – Izrael u Osijeku 23. ožujka 2016. pretrpjela je velike štete, kako na domaćem političkom terenu tako i u odnosima s nekim međunarodnim čimbenicima.
Za predmet ove knjige osobito su bitne interakcije predsjednice Republike s čelnim ljudima hrvatskoga nogometa. U intervjuu N1 televiziji, na podsjećanje novinarke kako u javnosti postoji teza da je u prijateljskim odnosima sa Zdravkom Mamićem, 3. srpnja 2016. rekla je sljedeće: “On je moj poznanik i srela sam se s njim i na društvenim događanjima i to nisam krila. U malom iznosu sponzorirao je moju kandidaturu, no to nije bitno jer je bio jedan od mnogih, a ja sam bila najveći osobni donator svoje kampanje. Prema svima se odnosim jednako. Nemam utjecaj, niti bih njega ili bilo koga drugog preferirala pred organima, ali isto tako kao predsjednica se moram držati stava da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno. Najlakše bi bilo da se povodim javnoj histeriji i da optužim Zdravka Mamića javno kao i svi ostali. Dobila bih političke bodove, ali oni me ne zanimaju. Zanima me sustav ove države i zaštita svakog pojedinca. Neka institucije rade svoj posao, neću se miješati, ali štitit ću slobodu i integritet svakoga. Ne sjećam se kad sam zadnji put vidjela Mamića, ali moram reći da sam na svoj rođendan lani bila u krugu svoje obitelji u Bruxellesu i to se može lako provjeriti.”
Taj odgovor, koji prenosim na osnovi gledanja emisije Točka na tjedan urednice i voditeljice Nataše Božić, doista je bizaran. Ovdje u formi pitanja upozoravam na neke posebno čudne konstatacije koje je predsjednica izložila u tom intervjuu. Kako to da Mamićevo “sponzoriranje” kampanje KGK nije bitno, ako u demokratskom društvu svaka takva donacija zbog potencijalne zloporabe mora biti transparentna? Je li zabavu za predsjednicu Republike Mamić organizirao nekoga drugog datuma umjesto na njezin rođendan (29. travnja) kao što su to neki mediji, pa i pojedini političari, tvrdili? Treba li Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa u vezi s tom eventualnom proslavom obnoviti postupak protiv šefice države, kao što je potkraj listopada kao mogućnost prepoznala predsjednica Povjerenstva Dalija Orešković?...
Na kraju 2016. i posebno u prvim mjesecima 2017. Kolinda Grabar-Kitarović je nekoliko puta izjavila kako želi da se nogomet vrati navijačima i traži da se potpuno provodi Zakon o sportu. Moguće je da takav njezin zaokret ima veze s intervencijama moćnih političkih čimbenika iz inozemstva, ponajprije SAD-a. U izvještaju State Departmenta o ljudskim pravima u 2016. godini, koji je veoma kritičan prema Hrvatskoj, uz ostale slučajeve narušavanja ljudskih prava (kršenja prava manjina, ograničenja medijskih sloboda, pretrpanost zatvora i druge), navode se i pojave antisemitizma izražene u skandiranju ustaškoga slogana na prijateljskoj utakmici Hrvatska – Izrael u ožujku te godine kojoj je Grabar-Kitarović prisustvovala. (…)
Izrazi nezadovoljstva pripadnika Torcide i drugih navijača, ali i mnogih građana, spram predsjednice Republike naročito su učestali nakon što je ona na službenom profilu na Facebooku komentirala navijačke nerede koji se zbili 17. lipnja 2016. pri kraju utakmice Hrvatska – Češka u Saint-Étienneu. Odmah nakon utakmice napisala je: “Bravo, Vatreni! Bravo, hrvatski navijači! A vama neprijateljima Hrvatske, mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima) poručujem: odgovarat ćete i za ovo i za svastiku! Sram vas bilo!” (…) Predsjednica Republike u toj je reakciji ne samo izgubila kontrolu nego i pokazala začudnu neupućenost za osobu na tako visokoj dužnosti, koja uz to raspolaže velikim timom savjetnika.
“Nogomet i politika – povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj”, knjigu Dražena Lalića od 472 stranice izdala je Fraktura, cijena joj je 199 kuna, a akcijska cijena 159 kuna (narudžbe na prodaja@fraktura.hr, www.fraktura.hr ili na telefon 01 335 78 63 radnim danom od 8.30 do 16.30 sati). Pročitajte prvi knjigu koja se bavi onim fenomenima koji su u suvremenoj Hrvatskoj predmet ponajvećih emotivnih investicija.
Lalić komunjara ka “svastika” Ostojić i Jovo jovanović. Mamić vam je jedini izgovor da idete protiv HNS-a. Mrzite sve Hrvatsko i nećete stat dok ne uništite naš nacionalni tim. Neće to proći druže Laliću