– Prije 10 godina igrao sam u toj regiji, poznajem igrače i trenere, ostali smo u kontaktu. Prije dvije godine bio sam u pregovorima s njima, ali nije došlo do suradnje. Ovo ljeto su se javili, dogovorili smo se na brzinu i eto me u prvaku Europe – kaže nam Dino pa dodaje:
Trener vratara je i umjetnik
– Velika je ovo odgovornost, to je pozicija o kojoj sam sanjao kao dijete, da ću to doživjeti kao igrač i golman, a sad mi se to događa kao treneru. Zahvalan sam na prilici. To mi je strast, rukomet je moja ljubav cijeli život. Puno je posla u Magdeburgu, uvjeti su vrhunski, trener je odlučio da se neće ići nigdje na pripreme jer je sezona bila duga, puno će se putovati. Ostali smo u Magdeburgu, imamo sve uvjete, dvorane, fitness centar..., a i igrači su bliže obitelji.
Kako se uklopio, pitamo ga.
– Puno ljudi znam od prije, igrače Dance, Skandinavce, prošle sam godine bio i na proslavi kada su osvojili Bundesligu. Znam dečke i trenera, sada samo proći treba poslovno upoznavanje, vidjeti kako tko funkcionira. Vratara Nikolu Portnera znam otprije, iz kampa vratara iz Omiša gdje sam trener i suorganizator, a Sergey Hernandez je došao iz Benfice, ne zna njemački, na engleskom se sporazumijevamo, to su profesionalci. Užitak je s njima raditi.
POVEZANI ČLANCI:
Kako izgleda jedan trening vratara, što se radi?
– Trening vratara obuhvaća sve moguće segmente. U tijeku sezone trening se temelji na analizi protivnika, gledaju se vrste šuteva i na temelju toga ubacujem vježbe u trening, da golman zna što radi, koji šutevi dolaze. Inače trening izgleda normalno – zagrijavanje, mobilizacija pa tehnički vratarski dio, poslije na spravama pa golmanske vježbe sa šutom. Trener golmana mora biti umjetnik da osmisli nešto kreativno i zanimljivo, mora dati neke nove impulse – pojašnjava nam Špiranec koji rješava vječno pitanje – jesu li sedmerci lutrija.
– Nije to lutrija. Kod sedmeraca je golman u prednosti jer igrač mora zabiti, a golman ne mora obraniti, ako obrani – super. Većina igrača ima najdraže, specifične šuteve pa se po tome postavlja taktika. No ovisi i o tome kako je tekla utakmica i koliko je golman ušao u glavu igrača.
Zanima nas i kako to da nije trenirao nikoga u Hrvatskoj. Je li uopće imao ponuda?
– Nisam, mlad sam otišao iz Hrvatske, s 21 godinom. Nisam ni dobio neku priliku u Hrvatskoj, otišao sam trbuhom za kruhom, borio se. U Njemačkoj sam počeo raditi u jednom kubu gdje juniori igraju Bundesligu pa u kampu u Omišu pa u njemačkom savezu u regionalnim selekcijama i Magdeburg je prepoznao moj rad, dobio sam priliku. Oni su prvaci Europe, ja nisam. Ovo je tek moj početak.
Što mislite o hrvatskim vratarima i zašto slabo brane na velikim natjecanjima?
– Hrvatska ima jako dobre vratare, uvijek ih je imala. No to je popustilo zadnjih godina jer nema konstante. Mislim da edukacija trenera vratara nije na razini kao kada smo bili velesila. Radimo prema istom principu, a rukomet se razvio. Stava smo – što ćeš mi ti govoriti, ja znam. Svi idu naprijed, prate trendove, pogledajte Skandinavce, Francuze, Nijemce. Oni uče od drugih, a u Hrvatskoj to ne rade. Problem je i to što u sportu nema novaca. Trener radi osam sati, onda volontira, otišao bi na edukaciju u inozemstvo, a klub to ne može platiti. To je začarani krug. Osim toga, žao mi je što imamo kamp vratara u Omišu već 13 godina, dolaze najbolja svjetska imena, a nisam nikad vidio da je došao neki trener golmana iz Hrvatske.
POVEZANI ČLANCI:
Od hrvatskih vratara ističe se Dominik Kuzmanović. Mlad je, ima potencijal, imate li koji savjet za njega?
– Savjet bih dao za okolinu. Sjećam se da se prije nekoliko godina govorilo da će Filip Ivić biti novi Omeyer, a takav je medijski pritisak teško podnijeti u mladim godinama. Teško je sada reći da će Kuzmanović biti prvi golman na EP-u, mlad je, treba mu konstanta.
Koga najviše cijenite od hrvatskih golmana?
– Šola mi je bio uzor kada sam bio dijete. No, svaki vratar ima svoju priču, Losert je došao do Barcelone, Mirko Bašić je bitan, kada jedan Omeyer kaže da mu je on bio uzor kada je bio mali, to sve govori. Alilović, Šego, Matošević, Pešić, uvijek smo imali dobre vratare. Žao mi je što nema konstante. U nogometu se glavne karike ne vrte samo tako, a u rukometu je golman najvažnija karika – priča nam Špiranec pa se prisjeća zašto je uopće počeo s rukometom.
Za nekoliko dana se ženi
– Rodom sam iz Koprivnice i u to je vrijeme Podravka bila u vrhu Europe. Ljerka Krajnović bila mi je prva susjeda, prijateljica s mojim roditeljima i vodila me na treninge, bio sam uvijek u dvorani.
Za Dinu nikada nije bilo druge opcije, htio je samo rukomet iako je u životu svašta radio.
– U Hrvatskoj sam konobario uz fakultet, vani sam radio u turističkoj agenciji, prije toga uredski posao, a bio sam i voditelj gradilišta. No uvijek sam se nadao da će se nešto s rukometom dogoditi i sad se poklopilo.
Ove godine ima se čemu veseliti jer osim angažmana u Magdeburgu za koji se dan i ženi, no...
– Žao mi je što pokojna majka nije doživjela ove trenutke. Snovi mi se ostvaruju, borili smo se, žrtvovali se, a nje nema – kaže Špiranec koji se u životu mnogo puta borio. U 2020. je čak slomio vrat.
– Skočio sam u bazen i slomio treći vratni kralježak. Rekli su mi da neću moći hodati, a odigrao sam dvije sezone nakon toga, vratio se i sada sam trener.
To je valjda taj duh i stav rukometnih vratara – nema predaje. Kažu i inače da su vratari malo "na svoju stranu", je li to istina?
– Istina je, može se reći da su luđi iako ne volim taj izraz. Golmani su ekipa u ekipi. Tijekom utakmice fokus je na golmanu, igrač može dodati, golman se ne može sakriti. Taj psihološki pritisak uvijek postoji.
Sretno majstore! Lijepo si rekao i očitao što trebaju raditi debele glavonje u HRS-u.....a ne stalno vrtit isti ishlapjeli filmić...