Njegova životna priča doslovno je nevjerojatna. Nogometni trener koji je Afganistan okrenuo naopako, vratio vjeru tamošnjem napaćenom narodu koji je u ratnom vihoru već 37 godina, Hrvat je Petar Šegrt, 50-godišnjak iz Đurđevca.
Još kao dijete iz rodnog kraja otišao je u Njemačku, igrao u nižim ligama i okrenuo se trenerskom poslu, stekao sve trenerske titule u Njemačkoj, vodio klubove u Austriji, s mladom reprezentacijom Gruzije uspio pobijediti Rusiju, seniorsku reprezentaciju Gruzije vodio u dvije utakmice, bio trener u Indoneziji, a prije Afganistana vodio je Zvijezdu iz Gradačca (navijači Sarajeva bacili su mu petardu u glavu).
U Njemačkoj mu je nadimak “Arhitekt”, zbog rada s mladim igračima, u Austriji ga zovu “Šegrtvara”, zbog revolucionarnih nogometnih ideja, u Gruziji je bio “Srčani”, zbog načina na koji je vodio tu selekciju...
Povezao strance i domaće
U Afganistanu, zemlji iz koje vijesti izlaze samo kada su u pitanju mrtvi i terorizam, a nogometna liga traje dva mjeseca, Šegrt je dobio nadimak “Čovjek nade”. S Afganistanom koji je preuzeo u studenom prošle godine došao je do finala prvenstva Južne Azije, izgubio u produžecima od Indije, izborio s Afganistanom kvalifikacije za prvenstvo Azije.
– Situacija je jako teška. Da smo sada tamo, ne bismo mogli piti piće, odmah bi nas netko “skinuo”, posebno zato što smo stranci. Kad sam prvi put došao u Kabul, pitao sam se što tamo radim. Bio sam u Gruziji kada je bio rat, o Hrvatskoj neću ni govoriti, ali Afganistan... Tamo svaki čovjek nosi pušku na ramenu ili drži pištolj u ruci – kaže nam Šegrt, koji se trenutačno odmara u Splitu.
Učinio je neke pomake koje nije napravio nitko prije.
– Prvi put spojio sam igrače iz Afganistana i one koji igraju po Europi. Do mog dolaska igrali su ili jedni ili drugi. A među ovima u Europi ima igrača koji nikada nisu ni bili u Afganistanu. Stvorila se neka kemija u momčadi. Pobijedili smo Kambodžu pa Butan, Maldive... Sve utakmice igramo u Teheranu, ne možemo igrati u Afganistanu zbog sigurnosti. A u Iranu je između četiri i pet milijuna Afgana – kaže Šegrt.
Govori nam o životu na rubu...
– Živim u hotelu u Kabulu, imam dva tjelesna čuvara koja su sa mnom po cijeli dan, ali svjestan sam da me ne mogu zaštititi ako druga strana nešto poželi. Narod me zavolio kada sam odlučio živjeti u Kabulu, izbornici prije mene reprezentaciju su vodili na daljinsko upravljanje. Shvatio sam da ništa neću moći promijeniti iz Europe, morao sam biti u Kabulu kako bih osjetio taj puls naroda. Plašim se i danas, svjestan sam da mogu umrijeti svaki dan... Život je na kocki kada iziđeš na ulicu, toga sam svjestan. Ali, veseli me što nas Afganistanci prate, danas na ulicama Kabula naše utakmice gleda deset tisuća ljudi, a donedavno ih je gledalo maksimalno sto – rekao je Šegrt.
Za sada mu dobro ide, preživio je tri bombaška napada.
– Tri napada bila su vezana uz našu reprezentaciju. Posljednji je bio kada nas je primio predsjednik Afganistana prije manje od mjesec dana. Nedaleko od nas pukla je bomba, bilo je sto mrtvih, tri stotine ranjenih. A kada smo se u siječnju vraćali iz Indije, dočekalo nas je više od deset tisuća ljudi. Za dionicu od dvadeset minuta trebala su nam tri sata, a osiguranje je primijetilo iza nas jedan sumnjivi auto. Maknuli su ga brzo, eksplodirao je daleko od nas. Najteže mi je bilo kada sam doveo sve igrače u Afganistan, bilo je to prvi put da su došli i ovi iz Europe. Jamčio sam im sigurnost, igrači su bili oduševljeni, bio sam odlučio da ću ih sve držati u hotelu, ali igrači su me molili da odu vidjeti svoje rođake. Pustio sam ih, a onda je eksplodirala bomba, počela pucnjava. Odmah smo stupili u kontakt s igračima, kazali im da ne trče po cesti, da ih ne uhvati panika. Izvlačili smo ih iz borbi do tri ujutro – kaže Šegrt.
Objasnio je kako je uopće postao izbornik Afganistana.
Preporučili ga Gruzijci
– Afganistanski nogometni šefovi bili su na razgovorima u Indiji, sreli su ljude iz Gruzije koji su znali moj rad. Rečeno im je da samo ja mogu napraviti nešto s njihovom reprezentacijom. Nazvali su me, nismo previše pregovarali. Pitao sam prijatelje jesu li čuli nešto pozitivno za Afganistan, nitko ništa. Nazvao sam i Joachima Löwa, svog velikog prijatelja, koji mi je kazao da je to velik rizik, ali i da je vođenje reprezentacije velika čast – rekao je Šegrt.
U javnosti je Šegrt nekoliko puta predstavljen kao vjenčani kum izbornika Njemačke Loewa.
– Ne, mi nismo kumovi. S Löwom sam veliki prijatelj, postojala je kombinacija da s njim odem u Fenerbahçe, tada smo puno razgovarali, spoznali da imamo iste ideje o nogometu – zaključio je Šegrt.
>>Niko Kovač: Odustajanje nije u mojem DNK, nikad nisam pomislio da ćemo ispasti u 2. ligu
Svaka čast ! Podravci su navikli sve u životu steći radom i samo radom. Obično se za takve ljude niti ne zna, a ni Šegrt nije iznimka.Gosponu Šegrtu želim još puno uspjeha na trenerskoj sceni, a jednoga dana volio bih ga vidjeti na klupi Slavena.Pa nek konačno Podravec vodi Slaven. Ak je netko to zaslužio onda je to on!