Savskom cestom, u ZET-ovu tramvaju broj 14, navozao se Ivo Karlović putujući kao klinac na teniske treninge. Na toj ruti, kojom je putovao gore-dolje, danas puca savršen pogled na zagrebačku Arenu, a u doba kada je sa Šalate odlazio prema Savi na treninge – nije je bilo... I baš danas u Areni, koja je u međuvremenu postala simbol grada, pred Zagrepčaninom je, vjerojatno, meč života. Arena je bila cilj prema kojem je putovao, nije to tada ni znao.
Vječno u dva kreveta
– Volio bih da dečki pobijede u paru, a Marin Čilić u nedjelju u prvom meču svlada Del Potra. Tada bi sve bilo lakše – kazao je Karlović u petak, pri 1-1.
Tom bi računicom zaista sve bilo lakše, on bi igrao revijalni meč protiv Delbonisa. Kamo sreće... Realnije je da će Karlović biti čovjek odluke. A oružje za trijumf ono koje je vježbao cijelo djetinjstvo – servis. Igrači koji su se s njime sretali uvijek su strijepili od toga. Već s 14 godina bio je za glavu viši od svih. Dečki koji su s njim trenirali sjećaju se:
– Bio je povučen. U to je doba bila generacija Ivana Vajde, Ivice Ančića, Marija Tudora, Ivana Ljubičića... Pred njima si se morao dokazati. A Ivo je bio po strani i radio, tražio svoj put.
Put je bio – servis. Proučavao je Borisa Beckera, gledao Gorana Ivaniševića. Zbog visine, u tom je segmentu igre shvatio kako može otići do savršenstva, danas je najbolji na svijetu, servirao ih je više od 11 tisuća.
– Svojedobno smo, kao klinci, u Umagu na turniru bili u nekoj improviziranoj spavaonici. Svi smo spavali u krevetima, a Karlo je morao spavati na dva kreveta. U doba kada je operirao slijepo crijevo, sjećamo se da smo ga otišli posjetiti u bolnicu, a njemu su noge virile kroz krevet. Kad bismo se fotografirali, nerijetko bismo se svi mi vidjeli, a Ivi bi glava ostala izvan fotke. Vidjela bi se samo ramena. No, kad bi servirao, čak ni Goran Prpić mu ne bi mogao vratiti servis – sjećaju se Karlovićevi nekadašnji teniski kolege. Društvo koje ga poznaje od mladosti sjetit će se Danijela, inače sina Mire Ungara, koji je često pobjeđivao Karlovića, ali i doba kada je Ivo u paru igrao sa Slovencem Iztokom Božičem, koji je u to doba bio jedan od nižih igrača.
– Znalo je biti situacija u kojima bi igrač krenuo na mrežu vratiti loptu, a samo bi se odnekud iz visine stvorila Karlovićeva ruka i iznad njegove glave poklopila lopticu. Nismo bili ni svjesni njegove veličine.
Visina ga je uvijek pratila, zbog nje je bio drukčiji od drugih.
– Da me nisu zaludili Becker i Ivanišević, vjerojatno bih igrao u NBA-u – rekao je svojedobno u intervjuu za VL pa dodao:
Poziv u pomoć
– Ne stanem ni u jedan sportski auto, uvijek se vozim u velikima i sporima – kazao je igrač čiji drugi servisi idu 200 kilometara na sat, koji iz ruke opali brže nego što može nogom lupiti po gasu.
A sad je ta njegova visina i savršeni servis ono u što se cijela nacija uzdaje. Njegov forte. Sve što je godinama radio, što je vježbao, ulazi u jedan meč. I hrabro je, znajući što ga čeka, pristao bez obzira na nesuglasice. Odazvao se na poziv u pomoć izbornika Krajana i navukao kockasti dres. Tip je koji rješava probleme i pojavi se uvijek kad je gusto. Takve trebamo. Pa što bude...
Ako nešto očekujete od Karlovića... nemojte... dok još stignete, uplatite na pobjedu Argentine... u meču protiv Ive i ukupno.