Sandra Elkasević dan nakon što je osvojila peto mjesto na Svjetskom prvenstvu u Tokiju, još se jednom osvrnula na svoj nastup. Naravno, ovog puta bez suza, mirno, staloženo, ne baš naspavano.
Plačem samo kad sam nemoćna
– Jednostavno sam preemotivna osoba, volim ovaj sport, volim ovo čime se bavim i zato tako reagiram. Uvijek želim da sve ispadne kako treba. Kada ne ispadne onda dođu suze, onda dođe neprospavana noć, onda dođu dugački razgovori s mojim stručnim timom koji traju satima. Ne plačem često. Plačem samo kad sam nemoćna. Nisam osoba koja lako odustaje, nisam osoba koja će sad pokleknuti zbog jednog ovakvog rezultata. Volim trenirati, nije mi problem odraditi treninga nakon 13 sati puta, nije mi problem trenirati na 40 stupnjeva.
Sigurno ste bezbroj puta pogledati snimku finala?
– Naravno. I dalje tvrdim da bi barem jedan od ona dva hica, kada je disk završio u mreži bio toliko daleko, za medalju. Ali, disk je završio u mreži. To je kao da u nogometu pucate jedanaesterac, a pogodite stativu. A ja sam pogodila ne jednu nego dvije stative. Da je samo disk išao koji centimetar lijevo...
I dalje stoji priča da umalo niste išli na Svjetsko prvenstvo?
– Da, postojala je ta mogućnost. Dugo smo moj tim i ja razmišljali hoćemo li ići ili nećemo. Razmišljala sam kao Filip Mihaljević koji je uzeo stanku od bacanja kugle. No, prekretnica u mojoj odluci bio je nastup na mitingu Dijamantne lige u Eugenu gdje sam bila sjajna, gdje sam disk bacila daleko. U tom sam trenutku odlučila – idem na SP jer sam osjećala da mogu do medalje. Do posljednjeg trenutka računala sam na medalju. Dobro, nije ovo kraj svijeta. Na ovom je SP-u puno slučajeva gdje vrhunske zvijezde nisu ni ušle u finale. Atletika je postala surova. Sad u dosta slučajeva odlučuje i faktor sreće. Sjetite se mog nastupa u kvalifikacijama na Igrama u Rio de Janeiru. U kvalifikacijama krenem s dva prijestupa. Što bi se dogodilo da je i treći hitac bio neispravan? Ne bi bilo finala, ne bi bilo olimpijskog zlata... Možda bi to tada bio kraj moje karijere. Ali, sreća me pomazila, ušao je taj treći hitac u kvalifikacijama, izborila sam finale, ostalo je povijest. Na kraju krajeva peto mjesto na svijetu i nije loše rezultat, zar ne? Tko se može pohvaliti takvim rezultatom u našoj ženskoj atletici? Samo Blanka, Sara i ja. Nije to malo.
Kraj je još daleko?
– Jako daleko. Još je puno natjecanja ispred mene. Jasno, glavni su cilj Igre u Los Angelesu 2028. godine. Tamo želim medalju i mislim da to mogu ostvariti. Nisam se umorila od atletike, imam volje, želje, motiva. Znam da su neki već umorni od mene, dosta im je mojih nastupa, mojih medalja, moje dominacije. Ali, meni nije dosta. Već sada se radujem novoj sezoni. Mene ne zanima nikakva slava, mene zanima da kući donesem medalju, da nešto napravim za Hrvatsku, zemlju u kojoj sam rođena i u kojoj živim. Kad obučem hrvatski dres, postajem druga osoba. Za mene je taj dres svetinja. I nastupi na Hanžeku jako su mi bitni. Uvijek želim pred svojim navijačima, pred svojom obitelji i prijateljima napraviti što više.
Da se malo vratimo na finale, kad su već dva hica završila u mreži, nije li se možda moglo nešto napraviti u preostala tri hica, u četvrtoj, petoj i šestoj seriji?
– Znate kako je. Vrućina je bila velika, vlaga ogromna, noge teške. Tko je što napravio u prve tri serije, napravio je. Poslije je sve bilo puno teže. Još me reflektori ubijaju. Poslije natjecanja sva je moja oprema bila mokra. I povrh svega teško je ispravljati tehničke pogreške na samom natjecanju, u samom finalu.
Idem u Kyoto
Što ste na kraju naučili od ove sezone?
– Naučila sam da moram ranije krenuti s treninzima. U jednom trenutku sam se pogubila. Naučila sam da sam još uvijek u vrhu bez obzira na loše rezultate ove sezone. Naučila sam da se više ne opterećujem drugima. Nekoliko godina unazad samo mi je Allman bila u glavi. Meni nije bilo bitno koju ću medalju osvojiti, samo mi je bilo bitno da budem ispred nje. Navukla sam se na tanak led. Sada više tako ne razmišljam. Više se ne opterećujem svojim suparnicima, posvećena sam samo svojim nastupima. Naučila sam da sam izašla iz krize u kojoj sam bila od 2021. do 2024. godine kada nisam bila prava.
Sljedeće veliko natjecanje je Europsko prvenstvo u Birminghamu, sredinom kolovoza sljedeće godine. Tamo branite sedam zlatnih medalja u nizu. Ali, ovdje su ispred vas bile dvije Europljanke, Van Klinken i Kanga. Nisu li one za vas opasnost?
– Ne, ja ću biti opasnost za njih.
Prije povratka u Zagreb još ste nekoliko dana u Tokiju?
– Imala sam želju otići u Kyoto, najstariji grad na svijetu i tu ću si želju danas ispuniti. Kupila sam kartu. Idem super brzim vlakom koji je tamo za dva sata. Provest ću u Kyotu cijeli dan, naći svoj mir, uživati nakon ovog stresnog natjecanja. Koliko sam bila ljuta nakon finala, dan kasnije sam sretna zbog nekih drugih stvari, pozitivnih. Ništa, idemo dalje. Samo pozitiva – zaključila je Sandra.
Otvori KEKS Pay
