Godine 1959. u dvoboju protiv Danske na Šalati debitirao je Zagrepčanin Boro Jovanović (rođen 1939.). Izgubio je u četiri seta od Ulricha, ali je svojim tenisom navijestio da za hrvatski (a time i jugoslavenski) tenis dolaze bolji dani. Dvije godine kasnije u reprezentaciji mu se pridružio visoki Splićanin Nikola Pilić (1939.), a 1967. stasao je još jedan mladić s Firula – osam godina mlađi Željko Franulović. Iako su pojedinačno bili iznimno jaki igrači i postizali su odlične rezultate, kao reprezentacija nisu bili na razini one iz Punčecova doba. Zašto?
– S reprezentacijom se nije organizirano radilo. Nismo imali ni liječnika, ni masera, često ni izbornika. Dobra strana svega toga bila je u tome da sam vidio što sve ne štima i kako se ne smije raditi u reprezentaciji. Pa sam to ispravio kao trener – kaže Pilić koji je kao izbornik čak pet puta osvajao Davisov kup: tri puta s Njemačkom (1988., 1989. i 1993.), jednom s Hrvatskom (2005.) i jednom sa Srbijom, u ulozi savjetnika koji je ipak donosio sve najvažnije odluke (2010.).
No, kao igrač Pilić je čak 1973. bio i suspendiran jer nije nastupio za reprezentaciju u svibanjskom dvoboju s Novim Zelandom. Odluku Jugoslavenskog teniskog saveza prihvatila je i tadašnja svjetska teniska organizacija, pa Pilić nije mogao nastupati na velikim međunarodnim turnirima, pa ni u Wimbledonu.
Tada se dogodio onaj čuveni bojkot, kada je čak 81 tenisač odbio igrati u Wimbledonu solidarizirajući se s Pilićem.
– Prije toga 12 godina igrao sam za reprezentaciju, a igrao bih i te godine da meč s Novim Zelandom u Zagrebu nije bio u istom tjednu kad se igrao i Masters parova. Nisam mogao iznevjeriti svog partnera Australca Allana Stonea i ostaviti ga na cjedilu. I ljudima iz saveza to sam unaprijed rekao. Možda se oko toga i ne bi digla tolika prašina da su Franulović i Jovanović u paru pobijedili Fairliea i našeg Hrvata Onnyja Paruna. Ali nisu i mi smo taj meč izgubili sa 2:3. U Splitu sam zbog cijelog tog slučaja ostao bez jednog zemljišta koje sam dobio kao zaslužni sportaš, ali nije mi žao – prisjetio se Pilić.
Sušno razdoblje tih godina prekinuto je tek 1970. kada su Franulović i subotički Hrvat Nikola Špear doveli Hrvatsku do finala europske zone i u Barceloni izgubili od Španjolske sa 1:4 (Franulović je dobio Orantesa).
Ni posljednji uzlet SFRJ 80-ih godina nije mogao proći bez hrvatskih igrača. Nakon Marka Ostoje i Branimira Horvata, u reprezentaciju je 1983. ušao Goran Prpić, a godinu dana kasnije i Bruno Orešar. Uz njih je bio i Beograđanin Slobodan Živojinović, no reprezentacija je postala respektabilna tek kada joj je 1988. pristupio tada golobradi Goran Ivanišević. I odmah su krenuli uspjesi. Sljedećih godina Jugoslavija je tri puta stizala do polufinala Davisova kupa: 1988., 1989. i 1991. godine. U prvom polufinalu u Dortmundu poraženi smo od Pilićeve Njemačke s 0:5, a igrali su Prpić, Živojinović i Ivanišević (izbornik je bio Srbin Radmilo Armenulić). U drugom nas je u Bastadu pobijedila Švedska s 4:1 (Prpić i Ivanišević), a kod trećeg su Hrvati bili zaslužni za ulazak u polufinale, ali u njemu nisu sudjelovali.
Nakon ožujske pobjede u četvrtfinalu u Pragu nad ČSSR-om s 4:1 (tri pobjede Ivaniševića, igrao je i Živojinović), hrvatski su igrači zbog agresije na Hrvatsku odlučili odstupiti iz reprezentacije. Pa je rujanski polufinale s Francuskom u Pauu odigrala selekcija krnje Jugoslavije (Živojinović i Muškatirović) i izgubila s 0:5.
