Vratio se Labud, sedam godina Mate Neretljaka (32) nije bilo u Hajduku. Bio je u Koreji, u Suwonu stekao respekt na Dalekom Istoku, igrao dvije godinu za Omiyu iz Tokija.
– Labud, ha-ha. Tako me nazvao Darijo Srna i ostalo je tako – govori nam Neretljak dok ispijamo kavicu u Hajdukovom kafiću.
Neretljak se nije promijenio. Isti onaj vedri osmijeh, zrači srećom.
– Uživam u nogometu, sretan sam što se vraćam u Hrvatsku ligu. Ma, sve zajedno, sretan sam što igram... Evo, malo više vičem na mlađe igrače na treningu, ali to oni neće shvatiti krivo. Obožavam ovaj posao, to je najbolji posao na svijetu. Radiš dva do četiri sata dnevno, radiš ono što voliš i još si dobro plaćen za to.
Kako se dogodio povratak?
– Slučajno sam se vratio. U Koreji je bio višak stranaca, nije me nitko tjerao da odem, već sam se tako dogovorio, čak sam moj odlazak predložio predsjedniku Suwona. Predsjednik Hrvoje Maleš čuo je preko svojih prijatelja da odlazim, nazvao me i sve smo dogovorili za tri minute, doslovno!
Prvenstvo se doima riješenim, Dinamo vam bježi šest bodova, ali u ovih 13 utakmica navijači će od Hajduka tražiti utrku sa Zagrepčanima.
– Gledao sam Dinamo preko interneta, onu utakmicu protiv Lyona. Bilo je ružno, ali to nije prava Dinamova slika, nije to pravo mjerilo. Dinamo je u velikoj prednosti, igrački je bolje pokriven od nas na svim pozicijama, ali tih šest bodova nije puno.
Kakav je dojam na vas ostavio Krasimir Balakov?
– Za mene je odličan. I kao trener, ali i kao čovjek. Ponekad nas malo i "umori" pričom, na tome inzistira, ali to je za naše dobro. Takvi su svi treneri koji imaju tu njemačku školu.
Neretljak o Koreji, Suwonu, Seulu priča s ljubavlju.
– Super mi je bilo u Koreji. Jezik sam svladao da se mogu sporazumjeti. Istina, to je gramatički nepravilno, ali mogu se sporazumjeti.
Matu u Koreji nitko ne zove Neretljak.
– Zid plača, tako su me navijači zvali. Jer, kao napadači protivničke momčadi ne mogu protiv mene, mogu samo plakati.
Kako ste se prilagodili na način života? Hrana, običaji...
– Sve sam jeo, jedino nisam probao psa. To je njihov specijalitet, ali ja nisam mogao. Ali, tko zna, možda su mi ga negdje uvalili da nisam znao.
Oduševljen je životom u Koreji, okruženjem, ta je zemlja za Neretljaka kao druga domovina.
U sedam godina ostvario je snove, riješio egzistenciju. Jedini žal koji mu je ostao je igranje u reprezentaciji. Otišao je kao reprezentativac, ali Zlatko Kranjčar i Slaven Bilić u njegovom slučaju ponašali su se po principu "daleko od oka, daleko od srca".
– Žao mi je reprezentacije, mogao sam više dati. Ali, ne predajem se, nikada ne reci ne. Nikada se nisam ljutio, gurao, ali bilo bi lijepo da su me došli pogledati i rekli vrijedim li ili ne. Jednom sam pričao sa Srebrićem, to je sve, ali kod mene nema ljutnje.
Po glasu smo osjetili da nije izgubio ambicije i da u njemu tinja nada da se može nametnuti Slavenu Biliću.
– Moje je da igram, da se pokažem, a na izborniku je da odlučuje. Najvažnije je da Hajduk pobjeđuje.
Cijeli intervju pročitajte u sportskom tjedniku Max!
tko je uopće taj