Nasukala se kockasta nogometna brodica na portugalskim hridima. Na sreću, bez dubokih ožiljaka, no pokus u Coimbri samo je utvrdio da ova generacija živi na genijalnost i srcu Dade Prše i silnoj energiji Darija Srne, njegovoj moći ponavljanja i besprijekornom prekidu. Da, tu je još Robert Kovač, doći će Igor Tudor... I?
Devedeset coimbranskih minuta ogolilo je ponajprije siromašnu igru srednjeg reda koji još od Sofije nije bio konkurentan suparniku. Ni na Islandu, ni na Malti, ni protiv Švedske u veznom redu nije štimalo. U srcu igre kapilare su začepljene, a u ovoj čarobnoj igri, ako nemaš moć u sredini, ta igra postaje tako posna, siromašna. A baš je takva bila igra hrvatske reprezentacije, bezidejna, predvidljiva. I kad nam netko, kao Lagerback minira desnu stranu, isključi Srnu i zatvori jedini koridor kroz koji nam teče igra i onemogući nam prekid, tada izgledamo izgubljeno. Ne prolazi ni drugi adut, vezni igrači ne mogu loptu gurnuti do Prše koji je mora sam osvojti, složiti prigodu i zabiti. A to je preteško.
Zadnji vezni N. Kovač, J. Leko trkački zadovolje, Tudor tu i tamo provuče pas, a Niko Kranjčar i dalje živi na bajnom potezu ili dva, ali to je premalo da bi se nosilo s velikim dečkima, njegov doprinos igri je preskroman. I to se na igri tako osjeti. Ne znam hoće li Zlatko Kranjčar sljedećih šest mjeseci šetati do Kamentih vrata, no ja ću sigurno svratiti, pomoliti se za zdravlje Dade Prše i Darija Srne, zapaliti svijeću da taj dvojac u Njemačku pođe živ i zdrav. U suprotnom ne želim niti pomišljati što bi se sve moglo dogoditi.
Otvori KEKS Pay
