“Rodney, tvoj otac je uvijek govorio da će Delboy doći do vrha. Doduše, govorio je i da će Millwall osvojiti kup.”, rečenica je djeda Trottera iz legendarnih Mućki koja i sad lebdi nad The Denom ili “Jazbinom”, domom Millwalla, u blizini Peckhama.
Ali dok je Delboy imao svojih pet minuta slave, Millwall još nije ostvario “proročanstvo Trotterovih”. Ne preostaje im drugo nego da Delboyevu mantru “This time next year, we’ll be millionaires!” prilagode u “This time next year, we’ll win FA cup” i ostvare sudbinu! Nikad bliže nisu bili nego 2004., kada ih je u finalu isprašio Manchester United (3:1). Ponadali su se da će prokletstvo skinuti ove sezone, no stali su u polufinalu.
Ne može ništa bez Trottera
Iako je baš u Peckhamu regrutiran najveći broj Millwallovih navijača, Delboy nije bio jedan od njih. Njegovom yuppiejevskom imidžu više je pristajao Chelsea od radničkog kluba iz četvrti, koji mu je bio sinonim za nesposobnost i neuspjeh. “Rodney, pa to bi čak i navijač Millwalla bio kadar učiniti”, dobacio je jednom Del mlađem bratu.
Duh Mućki u gotovo 130 godina starom klubu i danas živi. Carstvo Trotters Independent Tradersa i danas drma jugoistokom Londona. Za Millwall nastupa jedan Trotter – Liam. “Zvali su me i Delboy i Rodney, ali nadimci se nisu zadržali dulje od nekoliko mjeseci.
Dobro je da me nisu zvali Dave”, našalio se Trotter. Međutim, nije Liam Trotter “Delboy” današnjeg Millwalla. Kapetan Danny Shittu ne krije da voli zaraditi neku funtu sa strane. “No money back no guarantee”, naravno. Nudi sve, od glazbene opreme do aparata za vodu. Kada se iPad tek pojavio na tržištu, Shittu je dobio poziv za nigerijsku reprezentaciju i iskoristio priliku.
– Kupio sam ih 30, odnio u domovinu i sve prodao suigračima. Skuplje, naravno. Posao nije posao ako se ne zaradi – kaže Delboyeva reinkarnacija u profesionalnom nogometu.
Loše vrijeme i poslovna procjena zatrpala mu je kuću viškom robe, kao stan Trotterima u Mućkama.
– Imam u kući gomilu majica kratkih rukava koje nikako ne mogu “utopiti” – jadao se nedavno Shitu.
Možda da pozove Majmuna Harrisa ili Paddyja Grka i riješi se robe ili okrene broj Johna Sullivana, imenjaka i prezimenjaka tvorca legendarne televizijske serije, koji je do prije dvije godine stajao na vratima Millwalla.
Svi ih mrze zbog navijača
Međutim, vezom s Mućkama završava ljepša strana Millwalla. U 128 godina dugoj povijesti klub, koji su 1885. formirali radnici okolnih tvornica, ne zna što je uspjeh. Uglavnom tavore između druge i četvrte lige. Tek su se u sezoni 1988./89. na krilima tadašnjeg napadačkog dvojca Teddyja Sheringama i Tonyja Cascarina dokopali elite. I u njoj trajali dvije godine. Finale FA kupa 2004., u kojem su poraženi od Manchester Uniteda, smatra se najvećim uspjehom kluba. Te su jeseni prvi i posljednji put igrali u Europi. U dvije utakmice s ukupnih 4:2 bio je bolji mađarski Ferencváros.
Millwall ima reputaciju jednog od najomraženijih klubova u Engleskoj koji rijetko tko voli do njegovih navijača. A baš oni su razlog tomu. “No One Likes Us We Don’t Care” (Nitko nas ne voli i briga nas), stih iz pjesme Roda Stewarta, njihov je slogan koji sve objašnjava. Na glasu kao najveći huligani Otoka, odgovorni su za neke od najgorih nereda na stadionima. Navijači Millwalla mogu se smatrati začetnicima huliganizma.
Problemi s Millwallovim navijačima traju više od stoljeća. Prvi sukob na tribinama izazvali su još 1906. Millwall je i prvi engleski klub koji je zbog nasilnih navijača morao igrati utakmice pred praznim tribinama. Bilo je to 1920. Navijači Millwalla bili su i razlog što su krajem 1960-ih na engleskim stadionima bile postavljene visoke žičane ograde. Stara “Jazbina”, s policijskim punktom nalik promatračnici i boksovima u koje su na utakmicama zatvarani izgrednici, više je sličila zatvoru nego stadionu.
Navijači su okupljeni u skupinu The Bushwackers, nazvanu po vojnicima iz američkog građanskog rata koji su bili zaduženi isključivo za zasjede, suparničke navijače batinaju oružjem koje su sami izmislili – “millwallski ciglama” napravljenim od smotuljaka mokrih novina. Najradikalniji među njima, “Treatment”, u tučnjavama su nosili kirurške maske da ih policija ne prepozna.
Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!
naj bolji klub i naj bolja serija