Zrake sunca probijale su se kroz studen obasjavajući prelijepu rijeku Vrbas dok je lagano klizila svojim tokom, presijecajući Banju Luku na dva dijela. Tik uz obalu ovog drugog po veličini grada u Bosni i Hercegovini, a nasuprot kamenim zidinama opasane tvrđave Kastel, stajao je muškarac. Izgleda starije od svoje 64 godine, korak mu je težak, glasa gotovo da i nema.
– Gdje si, šampione – pružajući stisnutu šaku na sportski pozdrav, ozarena lica prilazi mu Igor Veselica, noseći u naručju osmomjesečnog Ivana.
Igoru je 30 godina. Marijan Beneš, sportska legenda koju pozdravlja, profesionalni je boks napustio dvije godine prije no što se Igor rodio.
– Ma kako ne bih znao za njega? Upijao sam k'o mali sve što mi je o njemu govorio najprije djed, a kasnije otac, gledao Marijanove mečeve... – izgovorio je Igor pa se s malim Ivanom vratio društvu "Kod Muje", u ćevabdžinicu tik uz Vrbas, kamo Beneš svakoga dana dolazi na kavu koju pije samo iz šalice na kojoj piše Spiderman.
Nekoć sportska ikona države koje više nema, Hrvat Marijan Beneš rodio se u Beogradu, djetinjstvo proživio u Tuzli, a mladost u Banjoj Luci. U vrijeme slave okružen brojnim ljudima, ovaj ulični fajter kojeg su protivnici upamtili po kratkim rukama i nokautu kojim ih je najčešće u prvim sekundama meča pospremao na pod – postavši tako šampionom najprije u amaterskom, a kasnije i u profesionalnom boksu gdje je dogurao do službene titule europskog i neslužbene titule prvaka svijeta – Beneš danas živi sam u ogromnoj kući u banjolučkom prigradskom naselju Vrbanja. Iako je zbog brojnih mečeva koje je odboksao ostao bez lijevog oka, kosti su mu lomljene 26 puta, a nakon udarca u vrat glasnice su mu toliko oštećene da na njegova usta valja prisloniti uho da biste razabrali što govori, kao što se nekoć nije predavao u sportskom, tako se Beneš ni danas ne predaje u životnom ringu i kaže da je – odlično.
– Danas sam jači nego ikada prije. Nitko me ne može pobijediti – kaže.
I dalje često odlazi na treninge, u boksački klub Feniks u Banjoj Luci.
– Imam snage. Učim mlade. Još su mali pa slušaju – osmjehuje se.
Događanja u sportskom ringu prati na televiziji i o njima čita u novinama. Žao mu je, kaže, što nije pogledao nedavni meč Vladimira Klička – o čijem načinu boksanja ne misli ništa dobro pa na spomen njegova imena odmahuje rukom i lice izobličava u grimasu – i Tysona Furyja, kojeg smatra najboljim boksačem današnjice.
– Boks je pretvoren u biznis i zapravo nema nikakve veze s onim nekadašnjim – tiho i polako kaže sportska legenda.
Nijedno boksačko ime iz država nastalih raspadom Jugoslavije Beneš neće izdvojiti kao iznimno perspektivno. Smeta mu, naglašava, i kad se nacionalnost ubaci u sport jer se "to onda više ne može zvati sportom".
Njemu nacionalnost, izgovara, nije bitna pa ponavlja ono što je već mnogo puta do sada rekao – da je on i Hrvat i Bosanac i Srbin.
– Ja sam čovjekoljubac i volim ljude – objašnjava.
I vjerojatno se u tom njegovu razmišljanju i krije razlog zbog kojeg je od jugoslavenskog ponosa i dike, "našeg prvaka" doživio to da je preko noći postao ničiji šampion, da je bio ponižavan i osramoćen, odveden u vojsku Republike Srpske da kopa rovove, a zatim je završio u izbjegličkom kampu. Pokušao se skrasiti u Zagrebu, ali nije išlo. U Hrvatskoj je, objašnjava, bio četnik, u Bosni ustaša. Nekoć je putovao svijetom, šakama zarađivao, trošio na žene, automobile i život, dio imetka razdijelio, a onda u ratu izgubio sve što mu je ostalo. Mlađeg brata Ivicu 1992. godine u Bosni su ubili, njegovo tijelo do danas nije pronađeno, a krivci za smrt Ivice Beneša negdje slobodno šeću.
– Braća Antun i Josip umrla su od tuge za Ivicom – kaže.
Kad je prije dva desetljeća potpisan Daytonski sporazum, Marijan Beneš vratio se u Banju Luku, grad pedesetak kilometara udaljen od granice s Hrvatskom u Staroj Gradiški.
– Banja Luka je ljepotica, al' i kurva koja te zavede pa te ostavi kad ti je najpotrebnija. Al' kurve se najviše vole. I zato sam joj se vratio – prošaputao je.
Sudskim je putem natrag dobio kuću i stan (koji je u međuvremenu prodao) u Banjoj Luci, ali ne i lokal u kojem je držao kafić "MB", dugo je vremena bio bez ikakvih primanja i preživljavao uz financijsku pomoć sestre Ljiljane. Tek je prije godinu dobio nacionalnu mirovinu. Pričalo se da je mnogima ostao dužan, da je puno izgubio na kocki, no Beneš kaže da to nije istina:
Puno trošio i dijelio
– Kockao sam samo s prijateljima. Nikada ne bih imao srca nekome uzeti pare – tvrdi.
U životu je, kaže, imao puno novca pa se samo osmjehuje kad ga pitamo je li točno da je na boksu bio zaradio šest milijuna maraka:
– Puno sam i trošio, a puno i podijelio – odgovara.
– Jesu li vama pomogli drugi kad ste se našli na dnu? – pitamo.
Umjesto riječi, Marijan Beneš lijevu je ruku savio u laktu i desnu stavio preko nje.
Te je dane potisnuo i o njima nerado govori. Draže mu je razgovarati o tome kako se u jednom danu u svom kafiću potukao dvanaest puta, kako je u Banju Luku dovezao prvi BMW i prvi sportski mercedes, prvi prošetao kaubojke ulicama grada za koji nam je jedan stanovnik kazao da je u njemu danas čak devet puta više žena nego muškaraca.
– Prvi sam imao i bodibilding klub – kaže pogledavajući prema vitrini u kojima su brojni pehari i medalje koje je stekao u ringu, a pokraj kojih vise njegove crvene boksačke rukavice na kojima piše "Casanova".
– Jeste li i vi bili zavodnik poput Casanove? – izgovaramo znajući kakav je odgovor.
Marijan Beneš ne krije da je volio žene i da su one voljele njega. U dvije izvanbračne i jednoj bračnoj vezi rodilo mu se četvero djece. Sin Goran, kojeg je dobio u vezi s groficom iz Njemačke, živi u Londonu i doktor je političkih znanosti. Kći Marija, koja se rodila dok je ljubovao s Beograđankom Milenom, profesorica je violine na bečkom konzervatoriju. Ljubav ka glazbi Marija je naslijedila od oca Marijana koji je završio nižu glazbenu školu i svirao flautu i klavir. U braku sa Stanom Marijan Beneš dobio je kćeri Žanet i Marijanu. Prva je stomatologinja u Banjoj Luci, druga završava pravne znanosti u Beču:
– Imam i dvoje unučadi; Helenu i Andriju, Žanetinu djecu. S njima se viđam često, a s djecom koja su u inozemstvu onoliko koliko to prilike dozvoljavaju. Umoran sam od putovanja – govori.
Djeca i unuci Benešovi su najveći uspjesi, neusporedivi s onim sportskim. Posvetio im je brojne pjesme, stihovima je opjevao i Banju Luku, sport, ljubav...
– Pišem, ali se ne eksponiram. Objavio sam jednu knjigu poezije, materijala imam za još pet. Sljedeća je na redu autobiografska zbirka u stihovima – otkriva.
Beneš je pisao i pjesme o Titu čije se fotografije i danas nalaze u njegovu domu, gdje je i priznanje koje je dobio od Društva Josip Broz za promicanje Titova lika i djela:
– Upoznao sam Tita. I ponosim se time – izgovara Beneš.
Kad podvuče crtu pod svoj dosadašnji život, Marijan Beneš kaže da kod sebe ništa ne bi mijenjao. Samo bi promijenio ljude oko sebe jer su ga mnogi puno puta razočarali i prevarili.
Bijednici i zavidni ljudi
– Nikada nisam uzimao doping, a imao sam prilike. No mislim da to rade samo kukavice, ljudi bez povjerenja u same sebe. Moj je jedini "doping" bila coca-cola. Nikoga nisam uvrijedio i povrijedio, nisam krao, ljudima oko sebe uvijek sam samo htio pomoći. Znam da ima onih koji bi dali glavu za mene, ali i onih koji bi mi otkinuli glavu. To su bijednici, zavidni ljudi. Puno sam toga u životu dobio, još više izgubio. U životu žalim jedino za tim što nisam postao prvak svijeta, a mogao sam to biti. Na meču u Berlinu bio sam u osmoj rundi nokautirao Elsiha Obedu, do tada jedanaest godina neporaženog svjetskog prvaka. Bio sam uvjeren da imam titulu. Nisam ni slutio da moj menadžer nije vjerovao u mene i da je prije samog početka meča bio povukao uplatu, zbog čega meč nije vrijedio titule. Poslije je menadžer lupao glavom u zid, plakao, vrištao. Al' bilo je kasno. Nastavili smo i dalje raditi zajedno. U to vrijeme ja već nisam vidio na lijevo oko i nitko nije htio raditi sa mnom. Da imam oko, i danas bih boksao – polako i tiho izgovara Marijan Beneš dok mu pogled luta na fotografije iz vremena kada je bio na krovu svijeta, kada je, kako su to znali govoriti njegovi navijači, "udarao jako, kao da umjesto rukavice drži peglu". Te je fotografije dobio na poklon, u okviru u kojem ispod njegove slike piše: "Hrabar kao lav, lijep kao Banja Luka."
Da se ponovno rodi, Marijan Beneš opet bi se bavio boksom, sportom za koji kaže da "od grubih ljudi pravi nježne, a od nježnih muškarce".
>> Nakon ovakvog meča, dođe mi da odem u profesionalce i prebijem Klička i Furyja zajedno!
Smisao članka je pokazati zastavu jugoslavije. Večernji list nastavlja svoju jugonostalgičarsku politiku.