Godinama smo s ljubomorom, bar kad je rukomet u pitanju, gledali prema tuđim klubovima i reprezentacijama, brojili obrane njihovih vratara, a izvodili na prijeki sud javnosti svoje. I kad je bilo i kad nije bilo razloga. Istina je da je vratar u rukometu, više nego u bilo kojem drugom sportu, pola ekipe, ali istina je i da sam ne može spasiti ni školski sastav, a kamoli momčad u Ligi prvaka. Makar bio najbolji na svijetu. Specifična je pozicija, nije to nogomet. U rukometu si na streljani stalno. Danas, kad se samo rijetki troše na obranu, i više nego ikad. I zato je trebalo u četvrtak doći u Arenu i vidjeti izuzetnu, na nož utakmicu Zagreba i Kielcea. I čudesnu partiju Mateja Mandića, hrvatskog Landina u nastajanju, s čelom iznad grede. Zaustavio se na 17 obrana, danas je to ono što je prije dvadesetak godina bilo 25 obrana. Nevjerojatna je bila i ta sinergija s tribinama, nešto što smo u Zagrebu tako dugo čekali. Sa svakom novom obranom Mandić je rastao, kao i cijela momčad Andrije Nikolića, a temperatura u Areni, koja je godinama sve to pratila poluzainteresirano, za skalu je rasla. Biser iz čuvene vratarske škole Izviđača koja je dala velike hrvatske "jedinice", osvajače medalja Mirka Alilovića i Marina Šege, stasao kod Tonija Čoline, najvećeg lumena među mladim trenerima na našim prostorima, eksplodirao je u Ligi prvaka nakon što se u prvoj sezoni još lovio u velikom gradu, a u drugoj muku mučio s ozljedama. Ne zaboravimo, dečko ima 21 godinu i po golmanskim je standardima još "bebač". I kad ti se u toj dobi dogodi da zasjeniš svjetsko ime Andreasa Wolffa, svaki sljedeći izazov možeš samo s veseljem čekati. Baš kao što se sad s posebnim zanimanjem iščekuje sljedeća utakmica kluba koji je u mandatu Ivice Obrvana počeo rezultatski ustajati iz mrtvih, da bi sad došao u fazu da sa svakim u Ligi prvaka može igrati ravnopravno. Ne treba očekivati da će svake večeri biti šou, već sljedećeg tjedna u Poljskoj može se dogoditi da mlada ekipa podbaci, da se Mandić ne sastavi s loptom. Ima i takvih dana i pamte ih oni najveći, i puno iskusniji... Ali već sad je jasno da s više optimizma možemo očekivati i nastavak LP-a i siječanjski spektakl u Njemačkoj. Vrijeme je da šira javnost, koja se u rukomet "ušalta" u tih tri tjedna drame oko reprezentacije, upozna vratarski dvojac koji može živjeti na najvećoj sceni sljedećih deset godina, s adutom koji nije zanemariv u cijeloj priči – Matej Mandić i Dominik Kuzmanović ne samo da su generacijski bliski već su gotovo cijeli razvojni put prošli zajedno, kao podrška jedan drugom. Pitom su karakterno sjeverni i južni pol. Koliko je Nexeov "robot" fokusiran i sav u treningu, toliko je Hercegovac flegmatičan i miran, do mjere da sa strane nekad djeluje i previše opušten. Nema veze, najvažnije je da je rezultat na kraju – isti. I na našoj strani...
Naš problem u rukometu nikad i nisu bili vratari, nego nepovjerenje prema svima poslije Šole i stalne, kaotične promjene. Sad imamo dvojac budućnosti, ali...
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
