Tomislav Kolarek bivši je hrvatski stolnoteniski reprezentativac, a prošle je godine u Linzu izabran za člana trenerske komisije pri Europskom stolnoteniskom savezu. Trenutačno je izbornik ženske kadetske reprezentacije, ali i trener STK Zagreb. Dvije i pol godine nakon smrti stolnoteniske legende Dragutina Šurbeka, Kolarek je preuzeo STK Zagreb. Danas je jedan od suvlasnika stolnoteniskog centra Zagreb koji se nalazi na zagrebačkom Velesajmu i u čijoj dvorani se nalazi petnaest stolova.
Nakić nam prvi pomogao
– Da bismo danas došli do ovoga što imamo, put je bio izuzetno težak. Počeli smo u garaži. Kako sam vukao jednu ozljedu sa Svjetskog prvenstva 2017. godine, nisam bio toliko više aktivan kao igrač pa mi je ponuđena prilika da pokušam dignuti na noge klub STK Zagreb. U tom trenutku nisam znao hoću li nastaviti svoj put kao trener ili član Uprave, ali privlačila me činjenica što sam morao početi od nule. Na početku smo imali samo tri djevojčice na treninzima. Jedna od njih, Zrinka Rebić, kasnije je postala reprezentativka Hrvatske, a ostale dvije, Tamara Nakić i Ivona Petreković, prestale su s treniranjem.
Nije li vas malo obeshrabrio tako mali broj polaznika?
– Nije, bez obzira na to što sam znao dolaziti u praznu dvoranu, pokušavao sam djevojčicama organizirati sparing-partnere, zvao sam sve znane i neznane. Za mene je sve to bio velik izazov, ali nisam odustajao. Krenuli smo s dva treninga tjedno, pa tri i onda nam je jedan roditelj, Zoran Nakić, donirao prvi ozbiljniji novac. U tom trenutku STK Zagreb nije imao nikakav namjenski novac na računu. Jedini prihodi bili su nam od nekoliko članarina. Zahvaljujući njegovoj financijskog injekciji, mogli smo putovati na turnire. Htio bih naglasiti da je gospodin Nakić nesebično dao novac za cijeli klub, a ne samo za svoju kćer. Kako je vrijeme odmicalo, oko sebe sam okupio velik broj bivših stolnotenisača, sposobnih ljudi, kao braću Juzbašić, a dio vremena s nama je bio i Dado Šurbek.
Kada je klub narastao, morali ste se preseliti iz dvorane u Savskoj?
– Da, u dvorani u Savskoj nismo bili jedini klub koji je koristio taj prostor. Tu je još bio TIS, paraolimpijci, pa nije bio dovoljan broj stolova za sve. Tada smo doznali da se raspisao natječaj za veliki prostor u jednom od paviljona Zagrebačkog velesajma. Rekli smo, hajdemo se probati prijaviti. Na kraju smo uspjeli dobiti taj prostor, paviljon 6 u kojem je još bio teniski klub Zagi. Taj paviljon obuhvaća 7000 m2, a naših je 900 m2. Ostalo otpada na tenis, badminton i teretanu. Na tih 900 kvadrata rasporedili smo petnaest stolova i tako je nastao Centar. Uvjeren sam da imamo najveću privatnu dvoranu u Hrvatskoj, a možda i šire. U našoj dvorani stolni tenis se može igrati 24 sata dnevno. Od početaka u Savskoj broj članova je narastao, već u svojim vitrinama imamo četrdesetak medalja s različitih natjecanja. Ono na što smo posebno ponosni je da igramo superligu s igračima koji su ponikli u klubu.
Igrate li još uvijek aktivno?
Iskreno, sve manje, ali sam upisao sedam ili osam mečeva prošle sezone u Superligi. Ne znam točno, ali mislim da sam imao samo jedan poraz. Više spariram nego igram, nisam više toliko koncentriran za svoj igrački napredak. Naime, malo mi je dosta nakon što sam dvadeset godina igrao na najvišem nivou za sve dobne reprezentacije Hrvatske, a posebno sam ponosan na europsku seniorsku ekipnu broncu iz Portugala.
Imamo velik broj rekreativaca
U vašem Centru mjesto pod suncem našli su rekreativci?
– Ne igraju samo rekreativci već i početnici, poslovni ljudi koji se žele malo opustiti uz reket i lopticu i oni koji se žele zabaviti. Organiziramo i brojne rekreativne turnire, a imamo razrađenu shemu gdje na kraju i onaj koji je pobijeđen u prvom kolu odigra isti broj mečeva kao i pobjednik. Želio bih da se ova dvorana pročuje i izvan granica Lijepe Naše i da se organiziraju međunarodni kampovi – zaključio je Kolarek.
Zgodno.