Ivice, primi se posla, koristi svoju energiju za nešto kreativno, korisno za sebe, obitelj i domovinu.

Kada su skijali Janica i Ivica Kostelić nisam propustio niti jednu njihovu utrku na TV-u. Ako i jesam, onda ih je bilo vrlo, vrlo malo. No, to ne znači da ako su se Ivica i Janica Kostelić umorili od skijanja, putovanja, ozljeda, mijenjanja hotela, snijega, ako su se nagledali Švicaraca, Austrijanaca, da imaju legitimitet govoriti kome treba, a kome ne treba skijaška kombinacija. Upališ TV, vrhunska rezolucija, OLED tehnologija, dijagonala 65 incha, stavim slušalice, strani komentator (da ne moram slušati naše) i uživam. Dobar TV sam i kupio da bih mogao vidjeti svaki detalj, a skijanje je u tom smislu odličan sport. Dakle, da za gledanje skijanja, pa čak i u timskoj kombinaciji. Ivica ako ne želi ne mora gledati.

Dragi Ivice, tvoj napis je upravo ono što sportu nikako nije potrebno — povratak u prošlost, nostalgično opijanje starim, izlizanim idealima. Timska kombinacija u alpskom skijanju nije „Carevo novo ruho”, već svježi, inovativni pristup koji želi proširiti granice sporta. Umjesto da se zadržiš u prošlim vremenima, gdje si se osjećao ugodno i sigurno, možda bi bilo bolje da prihvatiš promjene koje dolaze s vremenom i razvojem samog sporta. Tvoje konstantno vraćanje na idealizirane slike iz prošlih vremena — kao da je sport nastao samo da bi izbjegao rat, kao da je poštenje samo stvar prošlosti — daje dojam da ne razumiješ osnovnu prirodu sporta. Sport nije statičan. On se razvija, adaptira, prepoznaje nove izazove i prilike. Uvođenje timskih disciplina nije izdaja tih vrijednosti, već njihovo proširenje. Ako se, kao što pišeš, osjećaš kao gledatelj, možda je to upravo zato što se ne možeš nositi s dinamičnom evolucijom sporta koja je nužna da bi preživjela. Evo toliko Ivice od mene. Kujttim. P.S. Biti „gledatelj” nije loše, ali biti „pasivan kritičar” koji se protivi promjenama bez razumijevanja zašto se događaju — to je pravi problem.