Košarkaški mazohizam s okusom optimizma

Saažem se s osnovnom idejom članka, međutim problem nije samo s našom košarkom,jer podsjetite me- koliko je na ovom prvenstvu bilo stotki,- a niti, prema članku \"atraktivni\" , Slovenci i Srbi nisu u napadu \"umirali od ljepote\" niti sam ja u naslonjaču uživao u tome.Činjenica je da je karakteristika velike većine utakmica bila borba krvavih koljena, s maximalno do oko 70 koševa sa svake strane i jedino su se Španjolci iz utakmice u utakmicu dizali i igrali na način da je napad najbolja obrana.Ostali bi se , znači ne samo mi, trebali ugledati na to.Inače ono s loptom koja se sramila što je na terenu je super.

Svaka čast za članak. Sve što je ovdje napisano stoji .

stvarno sjajan članak, posebno mi je dobra ona misao o tome kako je i loptu bilo sram što je na terenu. nego, s izuzetkom španjolaca, ovo prvenstvo je općenito bilo jadno. ona naša grupa, pa to je bila potpuno negledljivaa košarka, ne samo naši, nego i svi ostali. imam osjećaj da bi ona druga petorka naše generacije drugih na olimpijadi ovdje svakog sašila sa 25 razlike. i samo ne one priče o tome kako se danas igra bolja obrana, samo to ne...

Odlična analiza, potpisujem svaku riječ. Nije toliko problem rezultat - problem je negledljiva košarka. A ima nas koji se još uvijek sjećamo boljih dana i ne možemo se pomiriti s time da nema igre, hakla, kombinatorike, proigravanja, blokada, već samo trica, trica, trica (osobito kad imamo jednog jedinog igrača koji može ući u seriju, i to čini otprilike jednom u 3-4 utakmice). Sve nas \"posljednje Mohikance\" zanima samo sljedeće: kada ćemo opet početi od odličnih kadeta i juniora dobivati barem vrlo dobre, ali napadački školovane seniore?

članak je odličan i na mjestu, samo je autor zaboravio još dodati da srpska repka najmlađa na prvenstvu, prosjek kstarosti je 22 godine, i odmah srebrna medalja, neka repeša nešto i od ivkovića nauči.

U svakom slučaju ne stoji da drugi nisu igrali obranu te da u provom redu treba pažnju posvetiti napadu. Naprotiv, i drugi su igrali obranu i to krvavu, ali su znali i spakirati napad. Kod naših nema čovjeka kojemu možeš dati loptu na izgrađen šut i da možeš biti 70% sigruan kako će taj to i pogoditi. Da bi stvar bila još gora, pojedinci su se napromašivali i zicer polaganja na dvokorak. Dakle, ono što dječica prvo uče - desni ulaz, lijeva odrazna noga, lopta o tablu u koš... Došli smo u situaciju da jedan Planinić kaže da druge treba pitati što je sa šutom jer on, eto, nije šuter?!?!?! Pa, daj si čovječe truda i počni šutirati dnevno 40 minuta treninga pa ćeš i ti nešto pogoditi. Ma, mislim sve su to uglavnom neki poluigrači i nikada izrealizirani talenti, pa je rezultat u stvari prilično sretan..