Na pragu 18. sezone u Svjetskom kupu, Ivica Kostelić ne sjeća se kada je posljednji put svojevoljno propustio otvaranje nove skijaške sezone. Nakon duljeg vremena nema ga u startnoj kućici u Söldenu, trenira u Hintertuxu.
– Nije mi to čudno niti mi to nedostaje. U ovoj situaciji je to bolje za mene jer veleslalom moje problematično koljeno najteže podnosi.
Koliko je, zapravo, zdrav naš najtrofejniji skijaš?
– Za razliku od vrhunskog sporta u kojem više ne mogu dati 100 posto, za civilni život ja sam potpuno zdrav, mogu sve i svašta. Doduše, ne mogu savinuti nogu i to bi mi se moglo uzeti kao hendikep.
Svakodnevno je na terapijama.
– Sve se svodi na drenaže u predjelu koljena. Za sada nisam imao oteklina koje bi zahtijevale obloge, pa su se radile drenaže dva puta dnevno.
Po 20-tak minuta.
Uz Ivicu je i dalje njegov vjerni suradnik i prijatelj, sjajni zagrebački fizioterapeut Zoran Pršo.
– Njegova su specijalnost leđa, a ona su kod skijaša problematična koliko i koljena. Čim se pojavi problem, Pršo odmah reagira i nikad ti mali problemi s leđima ne postanu ozbiljni.
Je li to podnošenje bolova tijekom treninga i utrka zapravo mazohizam?
– Čak i kada ste najzdraviji vrhunski sport je sam po sebi svojevrsni mazohizam. Doduše, možda to nije dobra riječ jer je mazohizam nanošenje bola sebi da biste uživali, a ja u bolu ne uživam. Ja bih da me ništa ne boli jer bol uništava užitak. Nažalost, moje stanje je takvo da ne mogu proći bez boli. No frustrirajuće je što ja više nisam u stanju voziti preko bola. Kod mene je ta faza prošlost, što se manifestira tako da moj mozak valjda čuva to koljeno pa iz njega nisam u stanju izvući 100 posto.
Gušt je još uvijek veći od boli
Unatoč tome, Ivičin je gušt očito toliki da nadilazi sve te bolove koje trpi.
– Da, zapravo je stanje takvo da još uvijek više uživam nego što me boli. Poslije godina bavljenja sportom čovjeku natjecanje postane rutina, a davanje cijeloga sebe postane vam navika.
Njegovi će mu poklonici 23. studenoga čestitati 36. rođendan, ali bi ga mnogi među njima htjeli priupitati zašto se još pati. Što legendi svjetskog skijanja treba da se više pati kad više nije u samom vrhu.
– Nema jednostavnog odgovora na to pitanje. Kada bi to bila velika patnja sigurno bih prestao, no ja i dalje mogu. Ne sa 100 posto snage, ali mogu.
Kako čovjek koji je osvojio četiri olimpijske medalje podnosi sve te skromne plasmane koji su mu se događali prošle sezone kada mu je najbolji slalomski plasman bio 18. mjesto i kada je u brzim disciplinama bio uglavnom izvan prvih 30?
– Nisam ni ja zadovoljan time, no svaki trening i svaka utrka za mene su još uvijek izazov. Kakva god situacija bila, pokušavam dati sve od sebe, na što vam se sport i svodi. Trenutačno se ne natječem za pobjede, ali se nadam da ću biti bolji pa možda iskrsne i kakva prilika za novu pobjedu.
Veleslalom više neću voziti
U tome su on i njegova slavna sestra Janica poprilično drukčiji. Jer ona je "abdicirala" s postolja na vrhuncu karijere, doduše uz ne baš najbolje stanje sa zdravljem.
– Ako nemate nekih posebnih razloga da se umirovite kao što je imala Janica i ako je sport nešto što istinski volite, onda je razumnije da se čovjek ne oprašta kada je na vrhuncu. Oscilacije su dio sporta i ne možete stalno biti gore, kao što i nećete biti stalno dolje. Moj motiv za bavljenje sportom je ljubav prema skijanju i to je dio mene. Druga je stvar ako to ne volite, ako je to bila samo neka faza u životu, onda to rano umirovljenje mogu razumjeti.
Baš kao i prošle sezone, ni ove Ivica neće voziti nijedan veleslalom.
– Veleslalom u karijeri više neću voziti jer koljeno tada najviše pati. To me posljednjih sezona dosta zdravstveno stajalo. Pokoji spust i superveleslalom ću voziti jer želim voziti kombinacije pa moram ostati u kontaktu s brzinom. Tu ću čak morati voziti i neke FIS utrke da zaradim neke bodove radi boljih startnih brojeva.
Odluku o tome je li mu ovo posljednja sezona ili nije još nije prelomio.
– Zapravo, odluka će doći sama od sebe. Ako koljeno izdrži i ako se uspijem probiti prema naprijed, moguće je da nastavim. Ako ostanu rezultati kakvi su bili prošle sezone, onda će mi to biti posljednja sezona.
U skladu s time, još ne razmišlja kako će mu izgledati život bez natjecateljskog skijanja.
– Nemam ideju čime ću se baviti, no sigurno mi neće biti dosadno jer imam puno, možda i previše, interesa.
Iz toga proizlazi da ne želi ostati u skijanju. Ni trenerski, ni dužnosnički.
– Kako sada stvari stoje, skijanje mi tada neće biti prioritet. U skijanju više neću imati značajnu ulogu.
Ivičin otac Ante Kostelić poprilično je vitalan 77-godišnjak jer u tim godinama nije više lako biti niti u salonskim, a kamoli u terenskim sportovima.
– Brutalan je život skijaškog trenera i otac je, možda je glupo da ja to govorim, impresivan čovjek. Meni je impresivno kako on to uspijeva izdržati, ima neku strašnu energiju. Doduše, nekad vidim, za vrijeme oluja na ledenjacima, da mu nije lako, no takvo što teško je podnijeti i puno mlađim ljudima od njega. Generalno, tata je i dalje pun energije. Kad se postavlja staza za trening, on je uvijek na stazi. Radi. Ne pada mu na pamet da bude u hotelu.
Svojim odlaskom iz skijanja Ivica će umiroviti i oca kao skijaškog trenera.
– Ja sam to tako i zamišljao. Zajedno trebamo završiti priču jer smo je zajedno i započeli.
Nadamo se da će se gospon Gips tada prihvatiti pisanja. U prvom licu.
– On stalno govori da nije prikladno da čovjek piše o samom esebi, pa to vjerojatno čeka mene. Uostalom, Kolumbovu biografiju napisao je njegov sin. Možda bih već sada trebao početi sve te njegove priče snimati i zapisivati jer sve to što je tata prošao vrlo je slojevito. U tih jako puno svezaka dnevnika, koji vodi od 1988., ima jako puno stvari koje su vrhunski napisane. Otac zaista dobro piše.
>>Prva pobjeda Brignone u Svjetskom kupu
za sve kaj ste dali sportu vam treba podići spomenik!hvala vam puno i želim vam sve najbolje!