Tužna vijest potresla je hrvatski nogomet. Ivan Gudelj, legenda Hajduka i hrvatskog nogometa, preminuo je u 67. godini nakon teške bolesti. Gudelj je bio jedan od nogometaša čija se veličina ne mjeri samo trofejima i brojkama. Bio je jedan od najboljih igrača Hajduka 1980-ih godina prošlog stoljeća, reprezentativac i kapetan Jugoslavije koji je morao završiti karijeru na vrhuncu, sa samo 26 godina, zbog hepatitisa B.
Gudelj je rođen 21. travnja 1960. godine u Imotskom, a odrastao je u Zmijavcima. Nogomet je počeo igrati u Mračaju iz Runovića, odakle je kao dječak stigao u Hajduk. Premda ga se najčešće pamti kao zadnjeg veznog ili braniča, Gudelj je bio mnogo više od klasičnog destruktivca. Bio je snažan, brz, tehnički odličan i opasan prema naprijed. Zbog toga su ga kasnije često opisivali kao prototip modernog nogometaša. Za Hajduk je odigrao 362 utakmice i postigao čak 93 pogotka, što je impresivna brojka za nogometaša koji je većinu karijere proveo u veznom i obrambenom redu. S bijelima je osvojio naslov prvaka Jugoslavije 1979. te dva kupa, a bio je jedan od nositelja generacije koja je početkom osamdesetih igrala ravnopravno s najvećim europskim klubovima. Posebno se pamti sezona 1983./1984., kada je Hajduk stigao do polufinala Kupa Uefe. U prvoj utakmici protiv Tottenhama na Poljudu Gudelj je postigao pogodak u pobjedi 2:1, ali su Englezi uzvrat u Londonu dobili 1:0 i prošli zahvaljujući tadašnjem pravilu gola u gostima.
Najmlađi kapetan u povijesti
Jednako važnu ulogu imao je i u reprezentaciji. Već 1979. bio je kapetan mlade reprezentacije bivše države koja je osvojila europski naslov, a proglašen je najboljim igračem turnira. Za seniorsku reprezentaciju debitirao je 1980., a ukupno je skupio 33 nastupa i postigao tri pogotka. Nastupio je na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980., Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj te Europskom prvenstvu 1984. u Francuskoj. Na Mundijalu u Španjolskoj njegove su igre bile toliko dobre da ga je francuski L'Équipe uvrstio u idealnu momčad prvenstva. Iste godine, u utakmici protiv Bugarske u Sofiji, postao je najmlađi kapetan seniorske reprezentacije Jugoslavije.
U vrijeme kada nogometaši iz jugoslavenskih klubova nisu mogli tako rano odlaziti u inozemstvo, bilo je gotovo izvjesno da će Gudelj, čim za to stekne uvjete, završiti u jednom od najvećih europskih klubova. Tijekom godina povezivalo ga se s Real Madridom, Barcelonom, Bordeauxom i drugim velikanima. Gudelj je kasnije govorio kako mu je upravo Real Madrid bio velika želja. No, njegov je san završio gotovo preko noći. Naime, u rujnu 1986., tijekom utakmice Hajduka i Crvene zvezde na Poljudu, Gudelj je osjetio snažnu i neobjašnjivu iscrpljenost te zatražio zamjenu. Liječničke pretrage pokazale su da boluje od hepatitisa B. Pokušavao se vratiti treninzima i nogometu, ali bolest se vraćala i profesionalna karijera bila je završena. Imao je samo 26 godina.
Nakon završetka igračke karijere nije se udaljio od nogometa. Završio je Kineziološki fakultet, radio kao trener i instruktor, vodio Primorac iz Stobreča, Zadar, Dubrovnik i austrijski Vorwärts Steyr, radio s hrvatskim mlađim reprezentacijama, a tijekom sezone 2005./2006. kratko je preuzeo i prvu momčad Hajduka. Godinama je bio važan i u sustavu Hrvatskog nogometnog saveza, posebno u radu s mladim igračima.
Tuguju brojni Gudeljevi štovatelji i prijatelji, a vijest je strašno pogodila njegova bivšeg suigrača, velikog prijatelja i susjeda Iku Buljana.
– Iznimno me šokirala ta vijest, kad su me nazvali i rekli što se dogodilo s Ivanom. Ne mogu vjerovati, velika je to tragedija – uplakan, drhtavim glasom javio nam se Iko Buljan, pa nastavio:
– Znali smo se doslovno cijeli život. Ja sam rođen u Runovićima, a on u Zmijavcima, no kuće su nam udaljene svega kilometar i pol. Sjećam ga se kao talentiranog klinca, kada je prve ozbiljne nogometne korake napravio kod Marinka Bobana, Zvonina oca koji je neizmjerno puno učinio za njega. Gudelj mu je bio kao dijete – prisjetio se Buljan, pa nastavio:
– Kakav je hrabar i dobar čovjek bio Ivan, to je neopisivo. Proživio je dvije velike životne tragedije, tu nesretnu bolest hepatitisa B te kasniju tragediju kada je ostao bez supruge. Malo bi tko izdržao takve stvari, ali on je bio neizmjerno jak čovjek.
Prisjetio se Buljan i Gudeljeve borbe s bolešću.
– Ja sam hepatitis B imao prije Ivana, no imao sam blaži oblik, pa sam već za tri mjeseca igrao nogomet. On je pak nažalost dobio taj najteži, agresivni oblik hepatitisa, od kojeg se nije mogao izliječiti. Sjećam se da sam njegovoj obitelji u Zmijavcima išao priopćiti vijest da je obolio, tješio sam ih, ublažavao moguće posljedice bolesti. Tih dana organizirao sam mu i pregled u Hamburgu gdje sam igrao, a nažalost, brzo se vidjelo da boluje od tog najtežeg tipa hepatitisa B. Šteta što mu je bolest uništila karijeru, i to kad je bio na vrhuncu. Mogao je birati gdje će igrati, znam da ga je tada želio Real Madrid, ali i brojni drugi europski velikani. Teško je današnjim generacijama objasniti kakav je on igrač bio – kaže Buljan te zaključuje:
– Ma još ne mogu vjerovati da ga nema. Bio je prije tri mjeseca kod mene u Brelima, obećao sam mu da ću idući put ja doći kod njega. Sad kad vrtim film, i tada, prije tri mjeseca, djelovao je malo lošije, ali nije pričao o bolesti. Bio je takav, nije druge htio opterećivati. Šteta, šteta, otišao si premlad, prijatelju.
Gudeljeva životna priča je filmska, uostalom o njemu je snimljen sjajan dokumentarni film Ivanova igra. U njemu je prepričan cijeli Gudeljev život, usponi i padovi, problemi s bolešću koja mu je prekinula karijeru. A o toj borbi s hepatitisom pričao je i u velikom životnom intervjuu za Večernji list.
Kakva je to bolest iz vaše perspektive i što je bilo najgore u ono vrijeme, osamdesetih godina prošlog stoljeća?
– Osamdesetih godina to je bila tabu tema. Kada sam otišao na liječenje u Zagreb, kat ispod mene u bolnici "Fran Mihaljević" bili su prvi bolesnici zaraženi AIDS-om, odmah su govorili da i ja imam sidu, ma pričali su katastrofalne stvari, bilo nam je jako teško. Govorili su ljudi tada da požutiš, što jest jedan od simptoma. Moja bolest bila je virusna upala jetre tip B, a simptomi su mi se manifestirali kasno jer sam bio izvanredno fizički pripremljen. Ali organizam ne može izdržati do vječnosti, meni se to dogodilo na utakmici protiv Crvene zvezde. Osjećao sam se tada kao da ću povratiti. Poslije mi je pao apetit, smršavio sam, bio sam malaksao.
U trenutku kad ste se srušili na travnjak, koliko ste već dugo bili bolesni?
– Nemam pojma, a zamislite, mogao sam umrijeti. Kada sam pao na utakmici i izašao s terena, doktor Gršković, tadašnji klupski liječnik, kazao mi je: "Ivane, ili je anemija ili žutica. Dođi u ponedjeljak da izvadimo krv." Napravio sam to i vidim paniku u ambulanti, nitko mi ne želi donijeti nalaze. Doktor Gršković mi je kazao: "Ivane, čuj, od ovoga možeš ozdraviti, ali možeš i umrijeti." Gledao sam ga, nisam znao što bih. On je odmah zvao dalje liječnika u Splitu, nije mu se tada javio, pa sam ja nazvao svog prijatelja, dinamovca Marka Mlinarića u Zagreb. Odveli su me u bolnicu "Fran Mihaljević", nažalost tamo je bilo previše pogrešnih poteza, pogrešnog liječenja, i to za bolest za koju lijek ne postoji, primao sam previše posjeta. S dijagnozom kroničnog hepatitisa dopustili su mi da se vratim treningu nakon samo mjesec i pol dana, to je nemoguće zamisliti. Naime, kada sam završio u bolnici, imao sam transaminaze u razini 2000, a trebaju biti 30. Poslije su se transaminaze smirile, ali uzrok virusa bio je pozitivan, a ja sam dobio dozvolu za trening, imam je napismeno. Kada virus iščezne, potrebno je vrijeme da se organizam oporavi. Imao je virus B Iko Buljan, moj suigrač, i kod njega je bio taj put, ozdravio je bez ikakvih problema. Čak 95 posto oboljelih od hepatitisa B ozdravi u roku od mjesec i pol dana jer se razviju antitijela u organizmu, dok je u preostalih pet posto, dva posto latentnih i tri posto kroničnih, agresivnih. Ja sam imao 'sreću' da sam bio u ona dva posto – govorio je Gudelj o bolesti.
Dinamov brzojav sućuti Hajduku
U tom velikom intervjuu prisjetio se i svog djetinjstva i početaka nogometne karijere.
– Bio sam ministrant u župi u Runovićima, tu sam išao i na vjeronauk. Nekoliko puta sam izostao, fratar me prozvao s oltara. Tada je to bila sramota ako nisi došao na vjeronauk. Uh, kako me majka istukla, ali s pravom, hahaha. Da, razmišljao sam o tome da odem u svećenike, ali jako dobro sam igrao i nogomet. Jedini klub ovdje tada je bio Mračaj iz Runovića. Marinko Boban, Zvonin otac, prvi me put stavio u prvu momčad, protiv Veleža. Jednom su nam pak pioniri Hajduka došli u goste u Runoviće. Vidio me pokojni Andre Janković i to je bilo to. Sjećam se, otac me vozio u Split, dva dana prije od uzbuđenja ništa nisam jeo ni pio. U Hajduku su igrali Iko Buljan, Ivica Šurjak... Nezamislivo je što je meni tada bio dolazak u Hajduk. Sad je to lakše, ja sam iz Zmijavaca u Split putovao šest sati, do dolaska u Hajduk samo sam jednom u životu vidio Split, kad smo bili na ekskurziji. Kad smo krenuli otac i ja, dobio sam žulj i probio sam ga iglom. Na putu do Starog placa nakupilo se na tome blata, ali ja nisam htio reći, inficiralo se sve. Pokojni maser Soldo me spasio. Kad sam prvi put ušao u igru, sjećam se, izlazio je Boris Dvornik iz kluba. Pitao me otac: "Znaš li tko je to?" Čudo – prisjećao se Gudelj tih početka u Hajduku, klubu čija je kasnije postao legenda.
Hajduk se dirljivom porukom oprostio od Gudelja, a brzojav sućuti Hajduku poslao je odmah i GNK Dinamo. Tako to i treba biti, pa i sam je Gudelj tijekom svog života spajao ljude iz svih dijelova Hrvatske i Jugoslavije. Uostalom, ponajbolji prijatelj bio mu je veliki rival Marko Mlinarić...
![Soccer 1st Bundesliga [Bundesliga]/ Schalke 04 - FC Bayern Munich 0:0](/media/img/b7/ae/204131cd8aba08896b87.jpeg)
![Soccer 1. Bundesliga [Bundesliga]/ TSG 1899 Hoffenheim - Borussia Dortmund](/media/img/06/af/fd7966b0354fae7d2c21.jpeg)
Otvori KEKS Pay
Igracina i ljudina. U Bg je zavrsio trenersku skolu i bio omiljen, kao i zemljak mu Ujevic svejedobno