Konobarica je ispod vrata uspjela naslagati osam krigli na respektabilan zračni jastuk i proletjeti između stolova, jer s druge se strane čulo: "One more beer". I tako su beskrajno dugo piva stizala na rub stuttgartskog Schloss Platza, a jedna je djevojka za euro nudila naljepnicu za lice s engleskom zastavom. Za susjednim stolom sredovječni njemački par mirno je ispijao kavicu i razmišljao o ručku. Sve je bilo nekako sablasno mirno, tu, na istom mjestu gdje je jučer, 14 sati prije toga, vođen pravi mali rat.
- Stolci su mi odjednom počeli letjeli iznad glave, čuo se jak prasak stakla i odjednom topot konja. Sve se odigralo filmski brzo. I bilo je strašno - pričala je konobarica na jednoj od nepreglednih terasa koje svoje krakove bacaju na Schloss Platz.
Izvješća se razlikuju, spominju od 150 do 600 uhićenih, deportiranih, prognanih engleskih "navijača", govore o velikim neredima koji su već svojevrsni "trade mark" koji prati englesku nogometnu reprezentaciju na svim velikim natjecanjima. Tuku, razbijaju i prizivaju 1966. i sjećanja na Geoffa Hursta, na jedni naslov koji toliko žele. I na svakom se velikom natjecanju dogodi "taj" dan, sunce, pivo i prgav karakter učinile su te subote svoje. Ni domaći huligani nisu bili bez baruta, pjevale su se nacističke pjesme pjesme, udica je bačena i za sekundu sve je pretvoreno u vatrenu crtu.
Nedjeljno prijepodne u trenucima iščekivanja utakmice nudilo je samo obrijane glave, gola torza s trokutom naopako i mrk pogled, pogled mržnje. I pivo u ruci koje je sugeriralo - reprizu.
- Were not going home! - pjevalo je zborno 60.000 engleskih navijača i huligana nakon što je uslijedila "stvaralačka" stanka. Njemački su se policajci nadali da se to ipak neće dogoditi, a svi novinari ovog svijeta bili su tog trenutka sebični, iako su to naravno osudili. Jer bez "Three lions", bez Becksa i Victorije, bez izbornika otvorenog šlica i bez Mirrora i Suna taj turnir više neće biti isti. Definitivno neće.
