Točno 21 godina prošla je od nezaboravnog finala Wimbledona koje se i danas prepričava, a svi koji su ga gledali sjećaju se točno gdje su bili i što su radili u 16. gemu petog seta, kad je Goran Ivanišević iskoristio četvrtu meč loptu i pao na travu All England Cluba. Njihova veza bila je već duboka i posebna, gotovo mitska: tu je Goran već izgubio tri finala i u to ime je dobio wild card, da na zalasku karijere, praktički bez jednog ramena, pokuša još jednom i oprostio se od publike koja je s njim godinama proživljavala neviđene drame. Ipak, nijedna nije bila kao te godine. Polufinale protiv Tima Henmana igralo se tri dana, a iako je Goran oduzeo Britancima san da po prvi put još od Freda Perryja osvoje turnir u Londonu, njegova pobjeda kao da je bila i njihova. Splićanin je u finalu pobijedio Patricka Raftera i za to mu se naklonio cijeli svijet. Bio je to jedan od najlegendarnijih pohoda ikad viđenih u tenisu.
U životnom intervjuu za Večernji list, Ivanišević je točno prije godinu dana prvi put otkrio neke najdublje misli s kojima se nosio tog dana. S njim je više od dva sata razgovarala novinarka Dea Redžić, a Goran joj je između ostalog pričao kako je danima u sobi razgovarao s posterom Dražena Petrovića kojem je i posvetio svoj jedini Grand Slam naslov.
2001. je godina, 16. gem, peti set finala Wimbledona. Vi ste 125. igrač svijeta u tom momentu, preko puta je Patrick Rafter. O čemu razmišljate?
Iskreno, razmišljam samo o tome da ubacim servis u teren, a ne mogu. Razmišljam da ne napravim neku glupost jer sam prvi put dobio šansu da serviram za meč nakon tri izgubljena finala. Kreće prvi poen, a ja hvatam loptu koja ide dva metra u out. Vidim to i govorim sebi “puštaj to”, ali ne mogu. Shvatio sam tada kako će to biti jedan dug i zastrašujući gem za mene, moju obitelj, navijače i sve koji su to gledali. Ne zna se tko je igrao gore u tom gemu, ja sam molio Boga da pogodim servis, on je valjda molio Boga da nešto ubaci. Onda sam nekako pogodio taj drugi servis, on je reternirao u mrežu i eto. Fascinira me što i 20 godina nakon tog finala primam čestitke. Nekad se zabunim i pomislim jesam li možda zaboravio godišnjicu braka pa me netko zbog toga zeza. Ima ljudi koji se bolje od mene sjećaju nekih poena iz meča koji se dogodio prije 20 godina. Nisam suludi vjernik, ali moje osvajanje Wimbledona, u trenutku dok sam bio 125. igrač svijeta i na turnir došao s pozivnicom, nema nikakve logike. Netko gore je to posložio jer baš sve je išlo protiv mene, a onda je od ponedjeljka sve išlo za mene.
Igrali ste praktički s potrganim ramenom, koliko je boljelo?
Ma to je sveukupno bilo totalno ludilo, boljelo je kao sam vrag. Gutao sam tablete kao da su bomboni, a kasnije su te tablete povukli iz prodaje jer je dokazano da mogu uzrokovati srčane probleme. Rekao sam sebi da to može biti zadnji turnir koji ću odigrati, bio sam spreman potpisati da mi sutra otpadne rame, samo da ga osvojim.
Zašto ste ga posvetili Draženu Petroviću?
Zato što sam to obećao sam sebi kada sam 1993. na turniru u Queensu primio tu vijest. Otišao sam na sprovod, vratio se u Englesku i odigrao kriminalno u Wimbledonu. Iduće godine igrao sam finale, a 2001. godine otac mi je kao i obično donio hrpu novina, uvijek sam ih volio čitati. Tada mi je prvi put u životu donio magazin Košarka. Pitao sam ga koji vrag mi to donosi, nikada prije to nisam kupio. I ja listam, kad u sredini Draženov poster. Iščupao sam ga i zalijepio na zid. Pomislio sam: “Dragi moj prijatelju, ovo nešto znači.” Kao da je Dražen došao tamo i rekao mi: “Jesam li ja morao doći tu kao poster na zidu da ti konačno to osvojiš?” Zato sam uvjeren da je netko drugi mene u tom finalu vodio na terenu. Da, ja sam bio tamo, igrao sam, ali netko drugi je to gledao s neba i posložio. Tako smo 2001. svaku večer razgovarali i družili se, a ja sam mu zahvaljivao. On je bio sa mnom u tom finalu, ja sam ga osjetio, bio je u mojoj sobi 15 dana. To nikada u životu neću zaboraviti. Moje su priče takve, čudne su i sulude. Valjda me zato mnogi ljudi toliko vole.
> Pogledajte cijeli razgovor: Nikad iskreniji Ivanišević progovorio o Splitu, Hajduku, Đokoviću, Samprasu, otkrio najteži trenutak u životu
Eli no Mladen u pozadini?