“Cijeli sam život u nogometu. Zdravlje me odlično služi, ljubav prema sportu je prevelika, a nikad nisam bio ni teže ozlijeđen. Zapravo, još me drže pripreme Drage Krizmanića iz Slavonskog Broda 1993. godine!”.
Tako Edin Mujčin, koji u 44. godini aktivno nastupa u županijskom ligašu BSK-u iz Brdovca kod Zaprešića, odgovara na pitanje u čemu je tajna njegove dugovječnosti. Njegov aktualni klub ima ambiciju ulaska u viši razred, pa stoga ne čudi što su ga pozvali u svoje redove, jer on se za takve stvari – specijalizirao! U viši je razred uveo Savski Marof, a prije toga isto je učinio i s Lučkim, Lokomotivom...
Ipak, svaka njegova priča počinje i završava s Dinamom, u kojemu je odigrao čak 350 utakmica. Između ostalog, dvije godine (1998. i 1999.) igrao je i Ligu prvaka.
- Teško je uspoređivati ovaj i onaj Dinamo. Koliko god svatko volio svoju generaciju, mislim da smo mi imali puno bolju momčad, što potvrđuju i rezultati. Mi smo prve godine bili čak drugi u skupini iza Olympiacosa, a ispred Ajaxa i Porta. Međutim, tada je samo prvi išao dalje. Drugu godinu bili smo posljednji iza Manchester Uniteda, Olimpiquea iz Marseillea i Sturma, ali smo osvojili 5 bodova. Nismo bili samo prolaznici i nitko nas nije “nakantao” – prisjeća se Edo.
Ono što, međutim, veže njegovu i aktualnu generaciju jesu – zvižduci s tribina. Bad Blue Boysi Mamića ne vole isto kao što nisu voljeli ni Canjugu. Pozitivnom kakav već jest, Mujčinu nije lako odgovoriti zašto je tako. Plavi su i onda i sada imali rezultat. Sjeća se i 2005. godine, kada je igrao Ligu za ostanak – i tada je, naravno, bilo problema s navijačima. Ispada da nikako ne valja. On dodaje kako svatko tko se želi uvjeriti u snagu te momčadi treba samo pogledati imena koja su igrala - od Ladića, Prosinečkog i Viduke do Šimića, Marića, Jurića, Cvitanovića...
Uvijek u sjeni velikih imena
U cijeloj toj priči Mujčin je uglavnom ostajao u sjeni tih velikih imena, iako je uvijek davao velik doprinos. Međutim, takva mu je pozicija, kako sam kaže, čak i odgovarala. U Maksimir je došao iz Marsonije prilično tiho, bez velike pompe i bio je sretan što igra u Dinamu. Po njegovu mišljenju, osnovni razlog što sadašnja generacija u Ligi prvaka izgleda tako nemoćno leži u slabijem igračkom kadru.
- Igrači sada puno ranije idu u inozemstvo. Čim netko odigra sezonu-dvije dobro, odmah je na listi za prodaju i klub od toga živi. U moje su vrijeme, pak, vraćali Prosinečkog, Jurića i Šarića, a svoje su zadržavali. Za uspjeh u Europi nedostaju tri prava pojačanja poput Josipa Šimunića koji je, premda na zalasku karijere, donio kvalitetu više – ističe Mujčin.
Iskusni veznjak dodaje da nije dovoljno samo otići u inozemstvo i kupiti tri-četiri igrača koji ti u tom trenutku uopće ne trebaju. Skauting je tu najvažniji i u tome bismo, kaže, mogli dosta naučiti od velikih europskih klubova. Primjerice, Porto također većinom rasprodaje igrače, ali ipak svake godine igra značajnu ulogu u Europi jer pametno bira pojačanja.
I Edo se, kao i većina njegovih suigrača, osobito rado sjeća pobjede nad Partizanom 1997. Još je bio prisutan ratni naboj, bila je to prva utakmica sa srpskim klubom nakon rata i tih 5:0 sjelo je kao melem na rane. Ne zaboravlja ni remi s Manchhester Unitedom na Old Traffordu, a drag mu je i remi 1:1 s Atleticom iz Madrida. Iako Dinamo nije prošao dalje, on je na toj utakmici postigao gol i bio jedan od najboljih.
- Najteže mi je bilo kada smo u jednoj od odlučujućih utakmica u borbi za naslov prvaka 1996. kod kuće izgubili od Varteksa 4:3. Ja sam bio tek stigao i došli su me gledati brojni prijatelji i rodbina iz Broda. Drugi tužan trenutak bio je kada smo u Marseilleu u 92. minuti primili gol za 2:2 i izgubili utrku sa Sturmom za proljeće u Europi. Isto se ponovilo i nekoliko godina poslije s Heerenvenom, protiv kojeg smo do 82. minute vodili 2:0, a na kraju je također bilo 2:2 – prisjetio se Edo najtužnijih trenutaka svoje karijere.
Mujčin je odigrao i 25 utakmica za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Neće Bosanci tako lako na SP
Iz vremena dok je igrao za reprezentaciju najdraža mu je pobjeda nad Danskom 3:0, kojom je BiH indirektno pomogla Hrvatskoj i u kojoj je i on sam dao veliki obol zatresavši mrežu Schmeichela. Bosna je često bila blizu odlaska na veliko natjecanje, ali nikada nije uspjela. Ove godine je stvarno na najboljem putu.
- Bosanci imaju jednu od najboljih ekipa u povijesti. Neće biti tako lako kao što svi misle, ali mislim da su sazreli jer lako dobivaju takozvane lagane utakmice na kojima se prije kiksalo. Hrvatska također ima velike izglede, pogotovo što smo se provukli u Walesu. Vjerujem da će i Bosna i Hrvatska otići u Brazil i ondje igrati značajne uloge – ističe Mujčin.
Na zalasku karijere Edo jedino žali što nikad nije igrao u nekoj jačoj europskoj ligi, da vidi kako bi se tu snašao. Na pitanje dokad će igrati odgovara kako je već nekoliko puta govorio kako igra svoju zadnju sezonu, pa je opet nastavljao. Sada to više ne želi. Kada osjeti da je dosta, prekinut će i – to je to!
Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!
