Lijepa Naša u Tokiju je u subotu dobila prvog "vlastoručno proizvedenog" svjetskog prvaka, prvog "Made in Croatia". Osam godina nakon Belgijca s hrvatskom putovnicom Juniora Lefevrea, Danil Domdjoni (60 kg) donosi u Hrvatsku drugu svjetsku krunu. Trijumf europskog prvaka uljepšala je debitantica Ema Aničić, osvojviši broncu u otvorenoj kategoriji s nemalim prizvukom senzacije. Uostalom, prva je to ženska medalja za Hrvatsku na svjetskim prvenstvima. Kad je u finalu pregazio opasnog Kazahstanca Asadilova (5:1), koji ga je očito poprilično uvažavao, Džoni nije vrištao od sreće. Dostojanstven je slavljenik bio i na postolju na kojem je zasuzio.
- Ja se katkada od sreće ne mogu ni maknuti, a himna me uvijek "dotuče". Na tom postolju ni čovjeku kamena srca ne bi bilo svejedno – govorio je veliki pobjednik koji je zaplakao i nakon polufinala kada je dobio SMS poruku od roditelja.
Sin biogradskog zlatara donio je ocu drugo zlato, a ako Hrvatska u momka koji ima Danila ponešto uloži gdje će mu biti kraj. Jer, momak ima nevjerojatan instikt za preživljavanje u borbi i osjećaj za distancu. Tajnu njegova uspjeha objašnjavaju i jakom psihom, a on to ovako ilustrira:Domdjoni odbio slaviti zbog cimera
Domdjoni je u subotu navečer odbio slaviti zlato jer iz njegove četverokrevetne sobe u Olimpijskom selu u nedjelju nastupaju dvojica cimera – Miro Maričević (80 kg) i Goran Lučin (75 kg). U nedjelju će, posljednjeg dana SP-a, u borilište još i Petra Volf (preko 60), Nenad Vukobrat (75 kg) i Leon Gajica (teška).
- Bio sam opušteniji nego na EP-u. Bio sam u nekom čudnom stanju, no sviđa mi se to jer se na svakom sljedećem prvenstvu osjećam sve bolje. Bio sam potpuno miran, čak i u finalu. Mogu se dovesti u stanje visoke koncentracije.
Način na koji je Domdjoni došao do finala bio je jednako impresivan kao i sam završni čin. Danil je protutnjao pored Nijemca Heimanna (4:1), Kolumbijca Rendona (5:3), Pakistanca Jalbanija (2:0) i Brazilca Brosea (9:2). Sve njih, baš kao i finalnog suparnika prvi puta je vidio i ništa o njima nije znao.
I ovaj puta uz njega je bila krunica, ovaj puta međugorska koju mu je poklonila sestra Drenuša. Možda to objašnjava to biogradsko sportsko čudo, momka koji se uz samo tri termina za karate-trening uspinje na Mt. Everest. Svojevrsno čudo je napravila i Ema Aničić. Jer, ova 21-godišnja Riječanka nikad dosad nije nastupala na pojedinačnim natjecanjima. Studentica četvrte godine povijesti i povijesti umjetnosti radila je kao profesorica. A upala je u ekipu samo zato što se njena dobra prijateljica Maša Martinović ozlijedila.
- Kad sam u 1. kolu izbacila bivšu dvostruku svjetsku prvakinju Amerikanku Fonsecu Au znala sam da mogu u visoko društvo. Žao mi je što sam izgubila polufinale protiv Španjolke Casanove, bila sam malo zgrčena no zato sam odlučila da će, u borbi za broncu, one dvije minute biti moje – slavila je Ema nakon ključne pobjede nad Verspaget iz Nizozemskih Antila (3:2).
Protiv protivnika glasovita imena radio je i Zagrepčanin Marko Lučić (65 kg). On je u 1. kolu pobijedio Kalašnjikova (2:1) i dospio do četvrtfinala, no iscrpljen višetjednim skidanjem kila protiv kasnijeg svjetskog prvaka američkog Japanca Otake ostao je bez goriva potrebnog za inicijativu (0:3), baš kao i u repesažu protiv Francuza Rollea (2:4).
Odličan nastup, u otvorenoj, imao je i vlasnik europske bronce Neven Martić. Izvrsno je radio sve do četvrtfinala kada je izgubio od Gruzijca Arkanije (1:7). Ovaj je potom u polufinalu, u tri posljednje sekunde, neobjašnjivo prokockao 3:1 što je hrvatskog borca dovelo do suza. S njima se neuspješno borila i Jelena Kovačević (53 kg), djevojka u kojoj su svi vidjeli veliku uzdanicu. No, Jelena je uz dosta sudačkog brljavljenja u 1. kolu izgubila 4:5 od Francuskinje Recchije (4:5). Jednako je prošla i bivša europska prvakinja Petra Naranđa, ispala je također u prvom kolu i to od Španjolke Vicente (0:1).
