Sve je to legendarni Dražen Mužinić, igrač kakav se danas rijetko rađa na nogometnim terenima. Iako je po vokaciji bio zadnji vezni igrač, u biti je bio svestran obrambeni stup kojeg su treneri mogli postaviti na bilo koju poziciju, a on bi svoj posao odradio besprijekorno.
Dušom na Poljudu
Nadimak po kojem ga poznaje cijela Dalmacija, slavni Frfa, nastao je dok je igrao u mlađim kategorijama splitskog kluba. Na jednom je treningu nešto žešće ušao u duel s Marijem Vuškovićem, djedom današnjega poznatog nogometaša, koji mu je tada, u šoku, rekao da je isti Frfa. Ni samom Mužiniću u tom trenutku nije bilo jasno što to uopće znači, ali što se više ljutio, to se nadimak više primao u svlačionici. S vremenom ga je prihvatio, a nadimak ga je obilježio za cijeli život, postavši prepoznatljiviji od njegova pravog imena.
Sreli smo ga u Ulcinju, na petom Mundijalu prijateljstva. Odlučio je doći u Crnu Goru umjesto uživo gledati derbi između Hajduka i Dinama na Poljudu.
Niste bili u Splitu na derbiju Hajduka i Dinama?
– Samo tijelom nisam bio u Splitu, ali dušom jesam. Pratio sam utakmicu na televiziji. Mislim da je Hajduk zasluženo pobijedio iako uvjeti nisu bili za igranje nogometa. Mislim da je dobro za hrvatsku ligu da Hajduk pobjeđuje, da postoji konkurencija Dinamu, da Dinamo ne bude jedini i da se međusobno bore za vrh.
Jeste li ikada igrali na ovako lošem terenu?
– Mislim da nisam, ali moram priznati da je poljudski travnjak dobro izdržao s obzirom na to koliko je kiše palo. Ali što se može, trebalo je odigrati do kraja.
Kako ste vidjeli Dinamovu igru?
– Mislim da je Dinamo tu puno više igrao na snagu i mišiće. Mišići, smatram, čine 30 posto ekipe. Oni bez mišića nemaju ni glavu ni rep. Mislim da je Hajduk to dobro iskoristio. Svaka im čast.
U Ulcinju ste gledali dokumentarni film o Momčilu Vukotiću, a jedan dio govori o onoj slavnoj utakmici u Beogradu.
– Gledao sam film, otprilike do polovice. Onda su mi javili da mi žena ima temperaturu. Bila je sama u sobi, pa sam morao otići do nje. Što se tiče te utakmice u Beogradu, to je bilo dva kola prije kraja prvenstva. I jedni i drugi smo bili u borbi za naslov. Sjećam se da me novinar prije utakmice pitao hoću li biti zadužen za čuvanje Vukotića. Rekao sam mu da ću ih sve čuvati koliko god ih bude išlo u napad.
Bilo je nezaboravno. Već smo na poluvremenu imali 3:0, a na kraju je završilo 6:1 za nas. Po dva pogotka postigli su Žungul i Đorđević, a po jedan Buljan i Jerković.
U posljednjem kolu trebala vam je pobjeda u Beogradu protiv OFK Beograda, ali završilo je 1:1 i na kraju ste ostali bez naslova?
– Nismo pobijedili jer je Petar Borota čudesno branio. A drugo, OFK Beograd igrao je igru kakvu nikada prije nije igrao. Njih su zvali romantičarima, ali na toj utakmici nisu bili nimalo takvi. Uvijek su igrali lepršav, napadački nogomet, a na toj se utakmici svih deset igrača povuklo na svoju polovicu igrališta i tako branilo rezultat tijekom cijelog susreta.
Imali su i dobru momčad. Osim Borote, tu su bili Zec i Santrač. Uglavnom, kada je naša utakmica završila, svi smo ostali na travnjaku slušajući radijski prijenos iz Ljubljane, gdje je Olimpija ugostila Partizan. Igrala se završnica susreta, bilo je 1:1 i s tim bismo rezultatom mi bili prvaci.
Na stadionu su s nama ostali i naši navijači. Nekako sam znao da će Partizan zabiti pogodak. Valjda bi se igralo do posljednjeg trenutka, sve dok ne zabiju. Kada smo čuli da je Vukotić postigao pogodak, svi smo, naravno, potonuli.
Kako su samo sporo prolazile te minute na kraju utakmice! Igrala se nadoknada vremena: jedna, dvije, tri, pet minuta, a onda čuješ – goool! Užas…
Igrali ste u Hajduku za koji mnogi smatraju da je to bila najbolja momčad svih vremena.
– Istina. Kakva su to sve imena bila – Šurjak, Žungul, Jerković, Katalinić, Boljat, Rožić, Luketin, Peruzović, Buljan, Đorđević… Naravno, imali smo i sjajnog trenera, Tomislava Ivića.
U to vrijeme 90 posto igrača Hajduka bilo je iz Dalmacije. Ono malo igrača koji su došli sa strane uglavnom su bili igrači svjetske klase, poput Oblaka, Meškovića i Đorđevića. Hajduk je kadar popunjavao kvalitetnim igračima.
Danas se sve preokrenulo. Najmanje je igrača iz Dalmacije, a dolaze stranci sumnjive kvalitete.
Šteta što u Europi niste ostavili dublji trag.
– Istina, no imali smo taj hendikep što smo igrali kod Plinare, na malom stadionu. Kada bi došli strani suci, uvijek su pitali: “To vam je pomoćni teren?” Naravno da nije. I naravno da je i njima i čelnicima UEFA-e bilo u interesu da dalje prolaze klubovi koji imaju puno veće stadione.
Od početka ste u nogometu?
– U Splitu je Hajduk sve. Svako dijete sanja da odjene bijeli dres. Oni koji ne bi uspjeli u nogometu odlazili su u druge sportove, najviše u košarku.
U karijeri ste igrali samo za dva kluba, Hajduk i Norwich?
– Da, otišao sam u Englesku jer se tako dogodilo. No, tamo se nisam proslavio. Imao sam psihičkih problema jer sam bio proglašen državnim neprijateljem i nisam se mogao vratiti u Jugoslaviju. Govorili su da sam vojni bjegunac, što nije bila istina jer sam imao sve uredne papire. Iako sam bio redovito oslobođen služenja vojnog roka zbog specifičnog zdravstvenog stanja i dijagnosticiranog bloka desne grane srca, svejedno mi je stigao poziv za vojsku. Budući da sam imao valjanu ispričnicu i već dogovoren inozemni transfer, sa suprugom sam jednostavno otišao preko granice. Zbog toga me bivša država ubrzo proglasila neprijateljem i vojnim bjeguncem, a čak je i slavni britanski BBC prenosio moju sliku kao čovjeka za kojim traje velika potjera. Kada sam se nakon više od dvije godine napokon vratio u domovinu, odmah su me uhitili i doveli pred vojni sud, koji mi je ograničio kretanje na vrlo uzak radijus. Tek sam nakon godinu dana duge i iscrpljujuće pravne borbe dobio konačno rješenje da je cijeli postupak bio pogrešno vođen. Eto, nekome se svidjelo da to tako namjesti. Zbog toga sam psihički bio prilično rastrojen. Imao sam ponudu Borussije Dortmund, ali nisam htio mijenjati menadžera. On mi je prvi ponudio taj angažman, a oni su tražili da prijeđem drugom menadžeru. To nisam htio i tako je sve propalo.
U to vrijeme nije bilo mnogo naših igrača u Engleskoj?
– Malo ih je bilo. Bio je Ivan Golac, bio je Ivan Katalinić i Petar Borota.
Engleski klub Norwich City kupio ga je za tada golemih 300.000 funti, i to doslovno na neviđeno, isključivo na temelju njegove impresivne reputacije. Međutim, na Otoku se stvari nisu odvijale prema planu, ponajviše zbog velike jezične barijere. Trener Ken Bond morao je čak angažirati prevoditelja sa sveučilišta kako bi Mužiniću tijekom utakmica mogao prenositi osnovne taktičke zamisli. Njegov tadašnji suigrač Justin Fashanu jednom se prilikom našalio rekavši kako ima osjećaj da klub nije doveo slavnog Mužinića, nego da su im iz Splita greškom poslali njegova mljekara.
Umalo ste završili u Dinamu?
– Malo je nedostajalo. Kada sam bio proglašen najboljim igračem Jugoslavije, u Split je stigao tadašnji tajnik zagrebačkog Dinama s ponudom od koje bi mnogima i danas zaboljela glava. Nudili su mi čak deset puta veći novčani iznos od onoga što sam imao u Hajduku, stan na zagrebačkoj Trešnjevci i veliki poslovni prostor od stotinu kvadrata tik uz hotel Dubrovnik. Tražili su samo da dođem na potpis ugovora, no to nikada nisam napravio jer sam znao da se nakon toga više ne bih mogao mirne duše prošetati splitskom Rivom. Za mene je ljubav prema rodnom gradu bila neprocjenjiva i nisam se želio prodati ni za kakvo bogatstvo.
Lažu da nismo plakali
Za reprezentaciju bivše Jugoslavije odigrali ste 32 utakmice. Posebno se pamti vaš nastup na Svjetskom prvenstvu 1974. godine u Njemačkoj.
– To je bila generacija koja je mogla i morala doći do finala. Sjećam se prve utakmice – Brazil. Spektakl koji je završio bez pogodaka. Na toj utakmici čuvao sam brazilskog napadača Paula Césara Limu, koji se nije naigrao. Svih 90 minuta čovjek se praktički nije ni sastao s loptom. Onda je uslijedila ona pobjeda 9:0 protiv Zaira, a protiv Škotske smo odigrali neriješeno. Nakon toga došao je drugi krug i tu smo se raspali: uslijedili su porazi od Njemačke, Poljske i Švedske.
Igrali ste u derbiju Hajduka i Crvene zvezde na Poljudu, kada je utakmica prekinuta pri rezultatu 1:1.
– Bio sam u to vrijeme kapetan Hajduka. Kada nas je sudac Muharemagić okupio na centru, s tribina su se čuli krici i jecaji. Cijeli stadion je plakao i laže svatko tko kaže da nije bilo tako. Koji trenutak kasnije sa svih strana čulo se: “Druže Tito, mi ti se kunemo!” To se ne može organizirati. Jednostavno, bila je to spontana reakcija – zaključio je Mužinić.
Otvori KEKS Pay
