Vrlo često nogometaši i treneri nakon velikih pobjeda znaju više ili manje direktno poručiti publici ili medijima da ih tijekom teških poraza nisu dovoljno podržavali, da kritiziranje znači da nisu dovoljno bili uz njih. Nekada se u tome znaju i naslađivati, indirektno poručiti nešto u smislu "joj, kako ste bili zlobni i kako vas ljubomora izjeda, vidite kako smo mi dobri".
Ne, ne i ne. Najveći oblik podrške nije reći "bit će sve u redu, uz vas smo" nakon loših rezultata. To je suprotno od podrške. To je zataškavanje istine pod tepih, istine koja se tijekom onih najcrnjih dana treba po mali milijun puta ponoviti kako bi nekome ušla u glavu. Najveća je podrška direktno i u glavu reći da nije bilo dobro i zašto nije bilo dobro. Nije dovoljno da to samo kažu trener, stručni stožer ili sami igrači. To je nešto što trebaju govoriti svi, i to trebaju govoriti neprestano, do razine zasićenosti i dosade, kako bi se shvatila ozbiljnost ispodprosječne izvedbe. To znači da nam je stalo.
A riječ "ispodprosječna" za ovakvu izvedbu hrvatske nogometne reprezentacije koju je na Rujevici pružila protiv Engleza bilo bi snažno uljepšavanje. Poraz od 0:7 na domaćem terenu izgleda grozno, toliko grozno da su vjerojatno neki koji nisu gledali utakmicu pri kasnijem pogledu na aplikacije negdje bacili mobitel od muke. Ono što je još groznije je to kako je Hrvatska igrala. Mali milijun tehničkih i pozicijskih individualnih pogrešaka, napuštanje igrača koje se čuva u petercu kao da su nitko i ništa, kretnje koje iz nekog razloga nemaju veze s profesionalnim nogometom, strah od bilo kakvog oblika duela, strah od dodavanja lopte..
Još groznije od toga je voljni moment nogometaša. Gdje je ona Hrvatska koja je bila "kralj vraćanja iz deficita"? Gdje je taj naš famozni mentalitet nestao? Već nakon 0:1 mogli ste u različitim trenucima (nekad čak i dok igra traje!) pronaći po tri-četiri naša igrača s licem u rukama, s rukama na koljenima ili šetajući. Čim je prva lopta ušla u gol, reprezentativci Hrvatske su se pomirili sa sudbinom koja nije morala biti tu.
Možda vam je teško sve ovo čitati. Vjerujte, i meni je teško sve ovo pisati jer ni u najcrnjim snovima ne bih htio da se ovako nešto dogodilo. Međutim, lagati same sebe u ovakvom trenutku bilo bi pogubno. Nazivati ovo nekim lošim danom, samo četiri dana nakon, u usporedbi s ovim debaklom, znatno blažeg 4:1 potopa u Sevilli gdje si također svojim pristupom nismo dali nikakvu šansu, također bi bilo pogubno. Možemo baratati različitim izlikama koliko god želimo: "igrači se još nisu dovoljno uigrali pod Bilićevim postulatima" ili "pa ovo je samo Liga nacija" ili "mi smo ih dobili kad je bilo najvažnije, u polufinalu SP-a". Možemo smisliti pet milijuna nesuvislih prvoloptaških izlika, a na kraju je istina vrlo jednostavna - Hrvatska u ovom trenutku izgleda kao da ne pripada ni društvu od 100, a kamoli 15 najboljih reprezentacija svijeta.
Slaven Bilić je katastrofalno započeo svoj drugi mandat na mjestu izbornika Hrvatske. Bilo što drugo reći bila bi teška laž. Dosadašnji negativni rekorder po broju primljenih pogodaka u prve tri utakmice bio je Miroslav Ćiro Blažević, koji je 1994. u prva tri ogleda (Španjolska, Slovačka i Mađarska) upisao šest primljenih pogodaka. Činjenica da rekord nije samo oboren, već je udvostručen s 12 primljenih pogodaka, već vam sama po sebi govori dovoljno. A još više vam govori ako ste gledali sve ove tri utakmice pod Bilićem, jer znate da je Hrvatska trebala primiti i više golova.
I nakon utakmice je bilo prilično neumjesno s Bilićeve strane reći "shvatili smo ove utakmice kao probu", jer upravo je to jedna od onih izlika koje se ranije spominju u ovom tekstu. Ako se svi mi, a prvenstveno članovi stručnog stožera i igrači ozbiljno ne suoče s istinom, možda bi nas na Poljudu moglo čekati još jedno obaranje rekorda. Naravno, ne pozitivno.
VEZANI ČLANCI:
Otvori KEKS Pay
Jedini ispravan način kako ovo izbrisati je ostavka Slavena Bilića . Sutra u jutro!