Prije davanja bilo kakvih ocjena i zaključaka, treba naglasiti da Hajduk treba promatrati kao klub koji je nedavno umalo doživio bankrot, nikako kao europskog velikana od kojeg je ostalo samo ime, te kroz tu prizmu promatrati aktualne događaje.
Neposredno nakon obavljene revizije u Hajduku u ljeto 2012. god, ti isti revizori su u neformalnom razgovoru rekli kako tako nešto nisu doživjeli u svojoj dugogodišnjoj karijeri. Marin Brbić je upravo ono što je Hajduku trebalo već dugi niz godina. Osoba koja je marljiva, odgovorna, poštena i koja ima znanje. Osoba koja će tehničko poslovanje kluba uskladiti sa zakonom i financijskim mogućnostima. On je u tome bez sumnje uspio, a također je budućim upravama ostavio zdrave temelje klupskog poslovanja. Rad ove uprave logički se može podijeliti u nekoliko faza, s tim da im je redoslijed malo pobrkan i to je najveći minus aktualne uprave.
Prva faza sanacije poduzeća bilo je već spomenuto usklađivanje poslovanja sa zakonom i financijskom situacijom. Složit ćemo se svi da je to uspješno odrađeno. Druga faza bila je ostvarivanje prihoda izvan sportskog segmenta kluba kako bi se stvorili uvjeti za samoodrživost, gdje su također veliku ulogu odigrali odjeli marketinga i članstva. I u tome se također uspjelo i sada je vrijeme da se krene u treću fazu a to je nabavljanje ozbiljnog novca vezama i poznanstvima u poslovnom i nogometnom miljeu, što je u krajnjoj liniji i osnovni cilj Uprave i prva faza prilikom ozdravljenja kluba. Ovo uprava nažalost nije znala odraditi, a to je kompenzirala najlakšim mogućem rješenjem-rasprodajom igrača. To je njihov najveći i jedini pravi minus. Da je u posljednjih dvadesetak godina bilo više Marina Brbića, Hajduk nikad ne bi ni propao. On svakako zaslužuje mjesto u Hajduku kao prvi operativac (izvršni predsjednik) ili kao direktor financija i računovodstva.
Sportski segment kluba daleko je najvažniji. Ovisi upravo o financijama kao i obrnuto. Upravo u njemu se krije sva specifičnost sportskog poduzeća jer je u vrlo kratkom roku od svega nekoliko mjeseci moguće ostvariti enormno visoke prihode i rashode. Zapostavljen je radi opasnosti od bankrota, neznanja i straha predsjednika uprave koji nema iskustvo vođenja š.d.d u odnosu na d.d. Dugo se tražilo čovjeka koji će umjesto Brbića urediti kompletan sportski segment, a kada ga se konačno našlo u liku Gorana Vučevića, financije mu nisu dozvoljavale velik manevarski prostor i to je njegova jedina olakotna okolnost.
Navodno je uredio skautsku službu i preko nje doveo neke igrače. Ostaje pitanje je li on pravi izbor za sportskog direktora, ponajviše zbog svojih nelogičnih kadrovskih rješenja, kako u omladinskoj školi, tako i na poziciji trenera prve momčadi, a i zbog konstantnog zagovaranja premladih igrača koji bi trebali unaprijediti taj sportski segment.
Također ostaje veliki upitnik je li Hajduku u ovom trenutku prijeko potreban sportski direktor koji u aktualnoj financijskoj situaciji samo produbljuje jaz između svih dosadašnjih trenera i uprave te nije li se možda njegova plaća mogla iskoristiti za dovođenje osobe u Omladinsku školu koja je specijalizirana za rad s mladima, budući da je vizija kluba stvaranje igrača?!
S druge strane, apsolutno je razumljiva njegova odluka da Maloču prebaci u B momčad! Najlošiji igrač i kapetan Hajduka po svojim primanjima spada u najviši platni rang (plus 40 posto). Debelo je precijenio svoje igračke sposobnosti i na temelju njih si je uzimao prava koja mu ne pripadaju. Tek sada na površinu izlaze tjeranje sportskog direktora iz svlačionice, razgovori s upravom oko isplate plaća, miješanje u izbor trenera, javna nedogovorena prepucavanja s klupskom legendom Katalinićem, medijsko pozivanje samog sebe u reprezentaciju, misteriozne ozljede, okrivljavanje suigrača (vezni red) za primljene golove i dr. Na stranu to što je vjerojatno momak na mjestu, što je navodno odbio Dinamo i igrao dok mu je otac bio bolestan. U poslu nema sentimenata, a ipak klub je uvijek stao u njegovu zaštitu, bio je praktički nezamjenjivi član prve postave, Štimac ga je doveo na prag reprezentacije, medijski tretman mu je bio za poželjeti, a govoriti o njegovoj lošoj igri bila je tabu tema. I ovog puta kao rješenje ponudili su mu ozljedu, on je to odbio iz sebi znanih razloga. Također se ne uklapa u sliku mladih i perspektivnih igrača na kojim će klub u budućnosti profitirati, a Nižić je bolji igrač od njega i također je zaslužio svoju priliku stoga je rastanak jedino moguće rješenje. Vučević je povukao mudar potez kojim se dodvorio jednom dijelu navijača i ujedno mobilizirao sve ostale igrače za predstojeće utakmice. Jedini pravi plus.
Što se tiče odnosa s HNS-om, očigledno je da politika u izbornoj godini uzima stvar u svoje ruke. HNS-u je ispod časti komunicirati s jednim dijelom Hrvatske, a kamoli da bi svojom voljom došli u Split i time kršio odluke koje su sami donijeli. Sukladno tome, ni čelnici Hajduka nisu imali izbora i morali su silom prilika "pružiti ruku neprijatelju". Obje strane su samo sporedni akteri u cijeloj toj priči i to bi navijači morali razumjeti.
Na kraju preostaje nam samo da se zahvalimo Marinu Brbiću za rad u proteklom razdoblju. On jednostavno nije došao u Hajduk kao predsjednik, nego kao radnik. Nije došao kao nogometna legenda, nego stečajni upravitelj i ako tu njegovu ulogu tako shvatimo, on je svoj posao skupa s Nadzornim odborom odradio korektno. Navijači uvijek traže trofeje, a ipak jedan trofej se i osvojio. Stoji tvrdnja da su trebali imati više hrabrosti, ali ne može im se zamjeriti. I to je ono zbog čega su kritike na njihov račun pretjerane, iako bi vjerojatno za klub bilo bolje da ga u budućnosti preuzme I netko novi.
>> Ivan Katalinić: Ovo što se zbiva u Hajduku ne mogu razumjeti
Brbićeva najveća greška uz naravno bojkotiranje derbija je jako loš odabir struke.