Glumica Suzana Nikolić, kako kaže, funkcionira u petoljetkama. S obzirom na to zanimalo nas je gdje se vidi u onoj kojoj odbrojavanje počinje 2016., na što šarmantno odvraća: "Tu gdje jesam, ali u puno mirnijim okolnostima". Odgovor ne čudi jer trenutačno balansira između snimanja serije "Kud puklo da puklo", predavanja na ADU, probe za predstavu "Lov na žohare" Janusa Glowatzkog u produkciji kazališta Bastien, angažmana u ZKM-u i priprema za međunarodne radionice u Turskoj, Njemačkoj, Danskoj, Finskoj... Ipak, uhvatili smo je unatoč zgusnutom rasporedu i uspjeli s njom razgovarati o svemu, pa i o ljubavi.
U seriji "Kud puklo da puklo" glumite domaćicu Zdenku Gavran. Koliko ste slične, odnosno jeste li potpuno različite?
Kao osoba nisam važna na sceni, tj. moj je privatni život sasvim irelevantan na pozornici ili ispred kamere. Riječ je o osobi koju igram, a ne o meni. Moj je zadatak udahnuti život nekoj drugoj osobi s papira, iz scenarija ili iz dramskog predloška, tako da toj osobi "posudim" svoje tijelo, glas i dušu, pokušam je shvatiti kao cjelovito biće koje ima svoju vlastitu volju, želje, emocije i razum te na kraju i suosjećati s tom osobom. Sličnosti su mi dosadne, zanimaju me razlike. Naravno, uvijek me ima u svakoj osobi koju igram, ali nastojim proniknuti u sve one osobine te "persone" koje su meni strane.
I druga sezona serije ima visoku gledanost. U čemu je tajna?
Pretpostavljam da je ljudi rado prate zato što ne opterećuje, a nudi im život koji razumiju, blizak njihovim mentalitetima. Osim toga, oko serije je kroz cijelu ekipu akumuliran snažan osjećaj zajedništva i želje da se napravi kvalitetan posao, a gledanost potvrđuje da smo u tome i uspjeli!
Pada li vam na pamet da se okušate u pisanju scenarija?
Da, razmišljam o tome, ali ne bih se u to upustila sasvim sama. Imam vrlo zanimljivih ideja koje bih razradila s kolegama kojima je pisanje profesija.
U vječitoj dilemi – film ili kazalište, vi birate...?
Uvijek kazalište, ponekad film, bila bi moja zdrava kombinacija.
Kada ćemo vas opet gledati u filmu poput "Tri muškarca Melite Žganjer" za koji ste nagrađeni Arenom?
Mi smo zemlja s malom filmskom produkcijom. Glumaca, osobito glumica, ima jako puno, i previše... Mnogi su sjajni, tako da konkurencija nije zanemariva... U tim okolnostima biti glumica u zrelim godinama i očekivati ulogu života ili čak bilo kakvu ulogu nije realno. No, ja sam ionako sanjar i mislim da se može ostvariti više od onoga što je realno u životu, tako da... tko zna. Možda i sama snimim film u kojem ću odigrati dobru i lijepu ulogu.
Niz godina bavite se edukacijom. Koji je najkorisniji savjet koji kao profesorica možete dati glumcu početniku?
Kao što bi rekao dobri, stari Čehov: "Treba raditi, raditi i samo raditi". Čekajući da dođu uloge naučiti "aktivno čekati", radeći na svom instrumentu i talentu usavršavati ga i oplemenjivati te tako uvijek biti spreman na sve.
Već ste spomenuli da u Hrvatskoj ima previše glumaca.
Da, previše ih se školuje u Hrvatskoj. Ponuda je, na žalost, s obzirom na potražnju prevelika. Uz to je sve više neškolovanih glumaca koji dobivaju ravnopravne angažmane i tu nastaje pravi problem.
Je li vas ikada privlačila politika?
Ne, ali bez nje se ne može, važna je i stalno prisutna u svemu što radimo, koliko god se to meni ne sviđa. Pratim sve što se događa u zemlji i svijetu, brinem se i tužna sam jer trenutačna situacija nije ni lijepa ni ugodna, ali ne napušta me vjera u to da je neki bolji svijet još uvijek moguć. To dokazuju i vijesti iz Kanade o prihvaćanju sirijskih migranata.
Koji je vaš stav o trenutačnom stanju poslije nedavnih izbora?
Sad sam već rezignirana i čekam rasplet u vidu novih izbora.
Je li glumački kruh nešto što ne biste poželjeli svojem djetetu?
Kada bih rekla "da", pljunula bih na sebe i svoju profesiju. Biti glumac nešto je predivno, ja obožavam svoj poziv i zavoljela sam i sve grubo što me prati u njemu. Odavno sam shvatila da je moja unutarnja potreba za kreativnim izrazom i publika koja u tome prepoznaje nešto što je se tiče i što razumije puno važnija od toga što će o tome reći kritičari, novinari. Imati taj dar najveća je radost na svijetu i ne može se mjeriti ni s kakvim vanjskim uspjehom i priznanjima. Ipak, sretna sam da je moja kći pronašla drugi životni put i poziv.
Kao odlučna 15-godišnjakinja nagovorili ste roditelje da vas iz Županje puste na školovanje u Zagreb?
Mojim roditeljima sigurno nije bilo lako pustiti me tako mladu, ali vjerovali su mi i to je bilo presudno. Ja sam željela studirati jezike, u Županji nije bilo jezične gimnazije. Na prijamni na Akademiji odlučila sam otići na početku četvrtog razreda gimnazije, ali jednako ozbiljno pripremala sam i prijamni na Filozofskom fakultetu. Kada sam prošla oba, odluka je bila laka. Glumica sam željela biti od kada znam za sebe.
Studirali ste u vrijeme novog vala, družili ste se sa Štulićem... Po čemu pamtite to vrijeme?
To je bilo sivo, ali posebno vrijeme. I ja, kao i mnogi, imam predivne uspomene i ne bih ih mijenjala ni za što na svijetu. Nije bilo puno mjesta za izlaske, ali kada se nešto događalo, bilo je značajno i kvalitetno.
Vjerujete li u ljubav za cijeli život?
Ljubav je jedino u što vjerujem, ona nas pokreće i prisutna je stalno u našim životima, u različitim oblicima.
Što u vama izazva nesigurnost?
Nedostatak ljubavi.
Koji je najveći izazov s kojim ste se susreli u životu?
Sasvim sigurno gluhoća moje kćeri. Kroz upoznavanje problematike koju gluhoća nosi, moj svijet postao je bogatiji mnogim dragim ljudima, ali i spoznajom da se sve može dogoditi svima nama. Nema drugih i drugačijih. Svi smo dio jedne cjeline u kojoj smo povezani nevidljivim nitima o kojima ne znamo ama baš ništa. Moja tolerancija prema netoleranciji drugih u odnosu na drugačije jednostavno ne postoji.
Stara je i tužna konstatacija da za glumice poslije 40. nema ili ima malo posla.
Na žalost! U tim godinama glumice su još uvijek dovoljno mlade, ali neprocjenjivo mudrije i zrelije. Šteta što to redatelji ne shvaćaju!
Svijet glume prati određena doza licemjerja među kolegama. Jeste li je ikada osjetili?
Licemjerje je sastavni dio kazališnog ozračja. Ima ga u svim kazališnim sredinama, a ja ga prihvaćam kao kazališni inventar. Teatarski ljudi, osobito glumci, neprestano su izloženi sudu kritike i javnosti, a to nije lak teret za glumačke duše, krhke i ranjive. Taj teret izaziva nesigurnost i strahove koji lako otvaraju put licemjerju.
Proslavili ste 50. rođendan. Plaši li vas starenje?
Ne. Mislim da je zdravlje važnije od starenja.
I sjajno izgledate. Recept?
Priroda. Maksimir i Sljeme. Grožnjan. Moja kći Ana. Studenti. Posao koji volim. Moj pas. Zdrava hrana. Ljubav. Redoslijed pri tome nije važan.
Nedavno su se mogla čuti nagađanja da se razvodite od supruga Enesa Midžića. Ima li tu istine?
Niti sam hollywoodska glumica niti imam glasnogovornika koji bi informirao javnost o mojem privatnom životu. Ne osjećam se obveznom govoriti o svojoj intimi.
Što će se naći na blagdanskom stolu rođene Slavonke?
Kod mame Slavonija, kod mene "bez mesa, molim".
Vaša je kći Ana 18-godišnjakinja koja odmalena pokazuje književnički talent. Što trenutačno piše?
Poeziju, prozu, kratke priče, fun fiction... Osobito je zanima japanska kultura pa već nekoliko godina sama uči taj jezik.
>>Suzana Nikolić: S Vedranom Milkotom stalno se svađam oko love, a i krade mi skupe čokolade
>>'Uživam gledati kćer Anu kako postaje zrela'
Dobra glumica i s 5 banki još uvijek super izgleda.