Dalmatinska "džepna Venera", 41-godišnja Danijela Martinović, prošla je sve faze jedne uspješne pjevačice. Preživjela je tinejdžersku slavu, punila dvorane s bendom i samostalno. Zaredale su zlatne i platinaste ploče, surađivala je s najvećim imenima domaće glazbene scene, odradila toliko festivala i nastupa da joj kolege mogu samo pozavidjeti. Njezina nova pjesma "Brodolom" s kojom je nastupila na ovogodišnjem Splitskom festivalu izazvala je medijsku buru zbog vragolastog teksta.
Kako to da ste se nakon četiri godine odlučili vratiti na Splitski festival?
– Direktor festivala Tomo Mrduljaš već me je nekoliko godina za nekih naših susreta pitao imam li želju i volju biti dio festivala i upornost mu se isplatila. Petar je napisao glazbu, a tekst je radio uz asistenciju Antonije Šole - tako je nastala pjesma "Brodolom" o samouvjerenom žigolu koji ima mali brodić.
Jeste li razmišljali o nekom, za svoje obožavatelje neočekivanom duetu? Primjerice, da pjevate s Goranom Barom ili snimate elektronsku glazbu?
– Dosad sam snimila tri dueta, i to s tri kralja - Arsenom Dedićem, Kemalom Montenom i Halidom Bešlićem. O rock Danijeli nisam razmišljala. Poštujem Baru i njegov uspjeh, ali moj favorit je Psihomodo pop i Davor Gobac.
Kako vas je zainteresirala glazba? Navodno ste po školskim hodnicima svirali mandolinu?
– Glazba je dio mene, a to sam otkrila već u ranom djetinjstvu. Bila sam pristojno dijete pa nisam stvarala buku svirajući mandolinu po hodnicima, nego sam revno vježbala u učionicama. Bila sam totalna atrakcija jer se mandolina svira s četiri prsta, jedino sam ja svirala s tri jer mi je mali prstić bio toliko mali da njime nisam mogla pritisnuti žicu.
Je li istina da ste željeli postati opatica?
– Moja je teta časna sestra i kad sam bila curica, ona mi je bila tako drugačija od svih ljudi koje poznajem da me to jako zainteresiralo. Svidjelo mi se što je drugačije odjevena i htjela sam biti kao ona, ali onda je na vrata pokucao pubertet pa sam uskočila u tigraste tajice po uzoru na svoju omiljenu pjevačicu Nenu.
Kakvi ste bili u djetinjstvu? Buntovnica ili poslušna curica koja je u svemu slušala roditelje?
– Prošla sam kroz nekoliko faza odrastanja. Prvo sam bila povučena i sramežljiva, onda sam postala "jako" komunikativna. U jednoj kratkoj fazi bila sam i buntovna pa sam se ošišala na "jež frizuru" po uzoru na svog tadašnjeg idola Limahla, što je bio potpuni šok za roditelje i profesore. Odmah zatim ušla sam u pank fazu, pa u rock fazu i onda se sve samo od sebe dovelo u red. Kroz sve te faze odrastanja nisam uvijek bila anđeo ni slatka vrckasta curica kako me danas etiketiraju. Odrasla sam u pomalo problematičnom kvartu Brda, ondje sam se naučila boriti za ono što želim, a gledajući neke vršnjake, shvatila da život nije prema svima blag.
Je li vam se bilo teško nositi sa slavom?
– Prvi veliki uspjeh doživjela sam sa 17 godina kad sam pjevala prije našega velikoga pjevača Vice Vukova. Uvijek sam prije njegovih nastupa pjevala nekoliko pjesama da se ljudi zagriju. Taj sam put po običaju otpjevala svoje, spustila se s bine i sjela za svoj stol. U tom sam trenutku čula kako cijela sala u kojoj je bilo oko 2000 ljudi plješće, ali ja sam mislila da pozdravljaju Vicu. Kad sam podigla glavu da vidim što se događa, zaprepastila sam se jer je cijela sala stajala na nogama i skandirala, ali – meni.
Kako objašnjavate uspjeh na estradi, ponajprije u Sloveniji? Bili ste popularni i u Danskoj. Zašto niste pokušali nešto raditi vani?
– Nikada nisam imala želju i ambiciju koja bi me ponukala da se okušam izvan granica našega govornog područja, ali nikad se ne zna. Istina je da su se neke moje pjesme puno vrtjele u inozemstvu, ali ja sam i ovdje previše zauzeta i strah me i pomisliti što bi mi ostalo od života da se to multiplicira na svjetskoj razini. U godinama sam kada pokušavam pomiriti radnika i romantika u sebi, stoga mi ne nedostaje pozornice, nego mira i dragih ljudi.
Zažalite li što ste kao pjevačica ipak previše eksponirani?
– Narasla sam, sad sam velika cura i sada me te stvari jako zabavljaju. Super mi je kad čujem da sam viđena s "nekim" tipom "negdje" dok ja provodim vrijeme s dragim ljudima. Sada se svi tome smijemo!
Živcira li vas imidž vječne djevojčice i godi li vam imidž hrvatske Kylie Minogue?
– Moji me prijatelji još dan-danas zovu Mala, a vjerojatno će tako biti i kad budem baka. U srcu sam djevojčica i to nema veze s godinama. Gode mi usporedbe s Kylie jer je ona slatka, simpatična i zgodna. Sviđa mi se to što radi, ali u moru današnjih prinčeva i princeza estrade ja najviše volim biti samo Danijela.
Kako biste opisali samu sebe? Planete li lako? Smirite li se brzo? Što vas može naljutiti?
– Ovisi u kojoj ste fazi naletjeli na mene. Ako me slučajno vidite da nasred ulice neutješno plačem, onda sam sigurno u PMS-u, ali inače sam skroz miroljubiva, ali stroga i pravedna. Ali nema tog stresa ni PMS-a koji se ne može ublažiti s dvije, tri velike žlice Nutelle.
Je li život bio blag ili težak prema vama? Što vas je najviše pogodilo u životu?
– Život je kao EKG! Ravna crta koja ide gore, pa naglo dolje, pa opet gore i tako naizmjenično, ali to je život. Ravna crta značila bi samo jedno - smrt. Nije predviđeno da život bude ravna crta. Zato sam mnogo naučila iz svega što sam proživjela i znam da ništa, baš ništa, nije slučajno. Sreće i tuge izmjenjuju se kao dan i noć.
Kako ste se priviknuli na ipak puno manju tiražu svojih nosača zvuka u odnosu na 90-e? Osjećate li pad popularnosti i kako se nosite s tim?
– Ne prolazim ništa što ne prolaze svi glazbenici i cijela glazbena industrija. CD kao format jednostavno izdiše, kao što se dogodilo kasetama i pločama. U tranzitnom smo razdoblju, ali nema straha jer svijet bez glazbe ne može funkcionirati, samo će se pronalaziti novi načini distribucije. Nekad si morao ići u prodavaonicu i kupiti ploču voljenog izvođača, danas ti je dovoljna minuta vještine i kompjutor da bi besplatno "skinuo" sve što je neki izvođač godinama stvarao. To nije pravedno, ali je jednostavno tako, a vrijeme će vjerojatno donijeti mogućnosti da se sve to dovede u red. Dotad ostaju koncerti i turneje od kojih žive svi svjetski izvođači jer je koncert i energija živog nastupa ipak nešto što se ne može kompjutorski simulirati.
Dokad mislite nastupati?
– Vjerojatno isto toliko koliko i Tina Turner, Rolling Stonesi, Paul McCartney, Oliver Dragojević ili bilo tko tko živi za glazbu. Pjevat ću dokle god osjećam uzbuđenje i žmarce izlazeći pred ljude koji su platili kartu da me vide, koji mi pričaju o svojim životima i važnim trenucima što su ih su proveli uz moje pjesme, a to vjerojatno znači dok sam živa.
Očito držite do linije. Pazite li na prehranu i trenirate li?
– Veliki sam gurman i uživam u hrani. Tajna je u tome da sam umjerena, nikad se ne prejedam. Volim se nakon hrane osjećati lagano i poletno, a ne trutavo i napuhano. Godinama vježbam jer se tako osjećam bolje. Poznata sam i po tome da ne mogu stajati mirno na bini, nego skačem i po tri sata u komadu i to dok držim mikrofon u ruci i pjevam, a za to je potrebna dobra kondicija. Početkom godine otkrila sam ashtanga jogu i totalno se zaljubila. Uz to, nekoliko puta tjedno trčim po nekoliko kilometara jer mi to dođe kao meditacija u pokretu.
Proputovali ste pola svijeta. Gdje se, osim Hrvatske, osjećate kao kod kuće?
– Argentina me oduševila, u Italiju bih se mogla sutra preseliti, a Japan mi je tajna želja – tamo još nisam bila. Kad prođe život, čovjek u konačnici sa sobom nosi samo svoje uspomene, a putovanja su najbolji način da se ta riznica popuni.
a šta je M.P.Thomson neki svetac...?