Sučeljavanje
Oscara su dobile tema i misija, ne i najbolji film
Arsen Oremović:
Oscara za najbolji film osvojio je, prema očekivanjima, “Dvanaest godina ropstva” i time ponovno potaknuo raspravu pobjeđuju li doista najbolji filmovi ili filmovi s određenom društvenom misijom. Najčešće to budu ovi posljednji – filmovi u kojima se više nagrađuju tema, namjera i zalaganje, svojevrsno ispiranje savjesti, nego nužno sam rezultat.
Uspjeli usrećiti ulagače
“Dvanaest godina ropstva” svakako nije velik film, možda je po konzistenciji čak i najslabiji među nominiranima. Priča o slobodnom crncu kojeg otmu i prodaju u roblje ima dobrih trenutaka, osobito u dramskoj strukturi i oslikavanju nekih likova (uglavnom su to robovlasnici, ali ne i glavni junak).
No, Steve McQueen kao da je zapeo između vlastite želje da ne radi patetičan, “tipično hollywoodski” film i udovoljavanja Bradu Pittu, koji je želio upravo takva (raz)rješenja. Misija je Pittu, naime, uspjela i film je s jedne strane privukao ulagače, s druge Oscarove glasače. No, ni nagrade, ni pohvale, ni komercijalni odjek ne mogu skriti da imamo posla s filmom dosta izraženih mana, slabašnog vođenja glavnog junaka (u suprotnom bi Chiwetel Ejiofor po inerciji došao do Oscara) i nezgrapnih akcentuacija koje ostanu visjeti u zraku, ostavljajući dojam pomalo čudne tvorevine u kontekstu dosadašnjih sjajnih McQueenovih filmova (Glad, Sramota).
Tema zalaganja za prava crnaca nedvojbeno i danas u SAD-u ima svoju težinu iako se možda bavljenje problemom ropstva iz 19. stoljeća u vrijeme suvremenih načina robovanja i porobljavanja može činiti kao bijeg od “relevantnih” problema, ali možda bi bilo pametno da se na Oscarima uvede nagrada za najbolju (ili najvažniju temu) pa da se neopterećeno može ocjenjivati uspjehe samih filmova. Jer, doista je neobično da najboljim filmom bude proglašen naslov koji nema najbolju režiju, snimatelja ni najbolje glavne glumce. No, ovakva bi nas logička seciranja – u kojoj mjeri kvaliteta režije, glume, snimanja i drugih aktivnosti mogu postojati izvan entiteta filma i obrnuto – odvela previše daleko i udaljila od same srži nagrađivanja kao ponajprije showmanske djelatnosti.
Predvidljivost izbora
Glasačko se tijelo na prvi pogled ponovno pokazalo tradicionalno orijentiranim i “predvidljivim”, no gledamo li širu sliku, možemo naći utjehu. Ipak je najviše nagrada odnio film “Gravitacija”, hvaljen zbog velikih zasluga na području vizualnog (režija i kamera), a nije baš ni zanemariva činjenica da je “Ona” (favorit mnogih iz drugog plana), dobio nagradu za najbolji originalni scenarij. “Kapetan Phillips” može se smatrati poniženim, ali ne i “Američke varalice” (deset nominacija, nijedna nagrada) koji je u startu dobio više pompe nego što zaslužuje.
Kinima vladaju mutanti, Oscarima istinite priče
Milena Zajović:
Američkom kinematografijom već godinama vlada trend hiperprodukcije filmskih frašiza temeljenih na prijamčivim književnim serijalima ili superjunačkim stripovima, koji su potisnuli pravi autorski film u sferu nezavisne produkcije.
Karta potlačenih
Negdje između ta dva svijeta, u zoni koja miri zakone tržišta i očekivanja kritike, formirala se srednja struja filmova s velikim glumcima i redateljima, ali ne i toliko velikim budžetima, koji ulaze u konkurenciju za Oscare.
U toj kategoriji mudro je, zna se, igrati na kartu potlačene manjine, posebno ako je riječ o Afroamerikancima ili homoseksualcima, jer tu je nagrada gotovo zajamčena. U ponekad komičnim pokušajima pranja dobrostojeće bjelačke heteroseksualne savjesti (američke verzije našeg hrvat-nepušač-katolik), često su se Oscari dodjeljivali prema kriteriju koji je filmski lik na leđima nosio više povijesnih nedaća, a ne čija je autorska uloga bila najzahtjevnija. Takav je kriterij, čini se, i ove godine malo pomogao dobitnicima nagrada za sporedne glumačke uloge, dok su Matthew McConaughey i Cate Blanchett zasluženo izborili svoje glumačke kipiće.
U eksploataciji manjinskih tema posljednjih je godina posebno profitirao miljenik kvaziliberalne Amerike Lee Daniels, čijeg je “Butlera” ove godine potpuno zasjenio “12 godina ropstva”, objektivno bolji film o rasističkim temeljima SAD-a u režiji Britanca Stevea McQueena, koji je na kraju osvojio tri Oscara, uključujući onaj za najbolji film. To je prvi put u povijesti da je najboljim proglašen film tamnoputog redatelja, dok je redatelj “Gravitacije” Alfonso Cuaron postao prvi Latinoamerikanac s nagradom za najbolju režiju.
Zanimljivo je da je u utrci za najbolji film ove godine bilo čak sedam filmova inspiriranih istinitim događajima. Jedini fikcionalni u utrci za glavnu nagradu ove su godine bili “Gravitacija” i “Ona”, u oba slučaja SF filmovi iznimno bliski sadašnjosti.
Kulminacija je to trenda započetog 2011. godine kad je povijesni “Kraljev govor” pobijedio u tijesnoj utrci sa “Socijalnom mrežom”, dok su se za Oscara 2013. tukli na istinitim događajima temeljeni “Zero Dark Thirty”, “Lincoln” i “Argo”.
Ipak postoji granica
Ipak, nikada u 85 godina dugoj povijesti dodjele Oscara nije zabilježeno da je više od dvije trećine nominiranih filmova temeljeno na stvarnim pričama, kao što se dogodilo ove godine! Zbog takve pomame za “autentičnim” posebno je čudno ignoriranje nominiranog “Čina smaknuća”, jednog od najboljih i najšokantnijih filmova desetljeća, u kategoriji dokumentarnog filma, gdje je nagradu dobio glazbeni “Pet metara od slave”.
Birajući neopterećeni film o pratećim vokalima umjesto uvjerljivo najbolje priče o i danas utjecajnim ratnim zločincima, Akademija je pokazala koliko stvarnosti zaista može progutati.
Ovo nije sučeljavanje, nego suglašavanje:) No oboje su u pravu. na snazi su samo varijacije one legendarne izjave Robert Downey Jr.-a iz Tropic Thundera: "never go full retard". Tako je i ovdje, recept je dramica, biografska, povijesna, politički korektna iktna i mučno "ozbiljna", ali ipak upeglana za Hollywoodski ukus 63. godišnjeg člana žirija. Vidim, najveći gubitnik je "american hustle"?