Reklo bi se kako je jako teško naći bolje okruženje za priču o društvenim klasama od hotela. Imate ravnatelja, tajnicu, recepcionara, kuhara i pomoćnike mu, konobare, sobarice, spremačice itd. a svi oni bez obzira na rang tu su da služe gostu. A taj je najčešće prebogat i u skladu s tim nastrojen, pa htio ne htio barem u nekom trenutku na te plaćene da njemu služe pogleda s visoka. U drugoj razini isto to vidimo i među osobljem, jer ravnatelj je ravnatelj, pa je on šef svima, šef sale je šef konobarima itd. ali su opet svi oni podređeni gostu. Licemjerje samo čeka da izbije na površinu ispod sveg tog hinjenog gostoprimstva i međusobnog tepanja kao da smo u gostima kod prijatelja. Jer nismo, i najmanji osjećaj da se nije dobilo maksimalno za svoj novac rezultirat će nekom vrstom, barem suptilnog, poniženja. Vidjeli smo to u cijeloj masi serija i filmova, od Fawlty Towersa, preko Grand Budapest Hotela pa i kultne Četiri sobe. Lako je u bilo koji kontekst kada se o hotelu radi smjestiti i tu vječnu klasnu borbu onih koji plaćaju s onima koji za taj novac rade.
Na doista odličan, vrlo suptilan način o istoj stvari govori i Bijeli lotos, nova šestodijelna serija čiju smo prvu epizodu na HBO-u gledali ovaj ponedjeljak. Bijeli lotus ime je ekskluzivnog havajskog ljetovališta u koje stižu jedna cijela obitelj, mladi bračni par na svoj Medeni mjesec, ocvala udavača u tuzi za majkom koju je namjerila pokopati u oceanu kod Havaja, a dočekuju ih upravitelj, voditeljica SPA centra, posluga. Osim brda stvari koje su sa sobom ponijeli, gosti su donijeli i dosta osobne prtljage koja će se otvarati kako serija teče. I svi ti gostujući 'entiteti' predstavljaju klasične interne dvojbe ili komplekse koji se na ovaj ili onaj način manifestiraju za bivanja u Bijelom lotusu.
Poput obitelji Mossbacher koju čine Mark i Nicole, kćer Olivia i sin Quinn, a s kojima je i Paula, Oliviina prijateljica koja je ovdje da Oliviji ne bude isuviše dosadno. Tamo se neće biti ni Quinnu koji još i dobije priručni krevet pa mu se još manje da odvajati pogled od Nintenda. Sam Mark dolazi s fobijom zbog – natečenih testisa zbog kojih misli kako ima tumor. U to ne vjeruje Nicole koja hini opuštenost ali zapravo strepi zbog predstojećeg međunarodnog Zoom poziva. Shane i Rachel Patton došli su na medeni mjesec gdje njega odmah zasmeta što nije dobio sobu koju im je platila – njegova majka. Na istom je brodu i Tanya McQuoid koja je zapravo došla prosuti pepeo majke.
Sve to je eksplozivan mišung kojemu je začin osoblje hotela na čelu s Armondom koji je liječeni alkoholičar no i dalje labilan te, otkrit će se, ponešto drugačijih seksualnih afiniteta. O tome će nešto učiniti i drugi likovi u seriji koja je doista vrlo inteligentno napravljena ali ne i opterećujuće te s njome vrlo lako prolaze sati. HBO je, naime, omogućio da vidimo svih šest epizoda koje traju oko sat vremena i odgledali smo ih doista bez zamora. Ovo ističemo i zato jer unatoč izazovnoj ljepoti Havaja, resorta u kojem je ova serija snimana, ona u seriji praktično gotovo da i nije eksploatirana, odnosno u vrlo maloj mjeri. Igralo se praktično u cijelosti na karakteristike likova, njihove međusobne odnose, interne dubioze i traume koje ih guraju u često doista komične situacije. Također jednu stvar nikako ne smijemo zaboraviti – nismo primijetili da se bilo gdje u ovoj seriji spominje pandemija ili COVID-19. Maski nigdje pa ni tamo. Izbor je glumaca također vrlo interesantan. Riječ je redom o licima koja smo već masu puta već negdje vidjeli, neke malo više, neke malo manje.
Recimo, Marca Mossbachera tumači Steve Zahn kojega znamo iz niza simpatičnih filmova, nije nepoznata ni Connie Britton u ulozi Marcove supruge, gledali smo je barem u Američkoj horor priči. Jennifer Coolidge teško će zaboraviti bilo tko iz generacije ovog autora kao Stiflerovu mamu u Američkoj piti, dok je Alexandra Daddario kao Rachel i dalje lijepa kao kada samo je vidjeli prvi puta u nešto većoj ulozi, primjerice u Pravom detektivu. Svakako za nešto ovako pametno posložiti treba vam i vješt autor. Svakako je to Mike White koji je u počecima radio na Dawson's Creeku, a onda je napisao, primjerice, i School of Rock odnosno Rock'n'roll školu koji je nedavno pretvoren i u seriju. Svakako je ovdje na vrlo inteligentan način White i kao redatelj i kao scenarist uspio prikazati trajuću problematiku američkog društva odnosno njegovu podijeljenost na klase jasno odijeljene ponajprije novcem, zatim generacijama stvaranim obiteljskim ugledom sve to zapakirano u fini celofan koji se na prvu ne vidi izvana. Kao bananu White ljušti licemjerje takvog klasnog sustava pogotovo kroz likove mladog bračnog para koji savladava probleme svježeg braka no na kraju dožive poraz kada se pojavljuje mladoženjina majka koja mladenki na vrlo opušten način priopćuje kako je u svijetu u koji je ušla jedino što se broji – novac.
Treba svakako biti pošten pa reći kako je velika šteta da vrijeme za ovu seriju nije bilo prije 30 godina kada je u naponu snage bio John Cleese. Iako je Murray Bartlett vrlo dobar kao upravitelj Armond ne možemo iz glave izbiti Johna Cleesea kao Basila Fawltyja čija bi modificirana verzija ovdje funkcionirala upravo nevjerojatno. I to je, ako do našeg mišljenja netko drži, neki dokaz kako je kvalitetan ambijent uspio stvoriti Mike White a čemu treba pribrojati i glazbu koja je jedna od originalnijih koje smo čuli u zadnje vrijeme s neke televizijske serije. Ovako nešto ludo tražilo je doista još jedan vrhunski um a to je Cristobal Tapia de Veer, cijenjeni čileanski kompozitor, čija glazba u Bijelom lotusu pojačava dojam kako među likovima zapravo i nema baš previše normalnih iako se takvima većina doima. Bez brzanja malo pomalo otvaraju se kompleksi i problemi svakoga od likova pa na kraju sve završava punim krugom odnosno spaja se s prvom scenom serije. U moru serija i filmova na streaming uslugama zapravo sve teže postaje pronaći nešto doista kvalitetno i drugačije, a Bijeli lotus svakako jest to. Riječ je o laganoj komediji koja je zapravo drama klasne tematike složena na pametan način pa zato treba odvojiti vremena te je ne treba gledati usputno. Vjerujte, isplatit će vam se. Riječ je zaista o ljetnom favoritu.
