Za zagrebačkog glumca jordanskih korijena, 34-godišnjeg Rakana Rushaidata, mnogi će reći – on nije jedan od najboljih, on je jednostavno najbolji! Da je to doista tako dokazuje i desetak izlazaka na bis na premijernoj izvedbi monodrame "Ja tata" redatelja Borisa Kovačevića proteklog vikenda u Exitu. Rakan o sebi rijetko govori, životne ga konvencije ne zanimaju, slava i novac još manje, nekad je bio najveći buntovnik na glumačkoj sceni, svojeglavi perfekcionist, danas je priča malo drukčija. I dalje publiku obara s nogu, no na privatnom planu mnogo je sretniji i zadovoljniji. Glavni je "krivac" tromjesečni sin Tom koji je jedan od razloga zbog kojih se Rakan upustio u stvaranje svoje prve monodrame o očinstvu.
– Autor je teksta islandski glumac Bjarni Thorsson, koji ga je napisao na temelju vlastitog iskustva. Riječ je o tegobama muškarca koji se suočava s činjenicom da će postati tata i svim zgodama i nezgodama koje donosi dijete. Predstava je bila hit u mnogim europskim gradovima, u Sloveniji je nedavno izvedena 150. put, poseban uspjeh doživjela je u Njemačkoj. Htio sam se okušati u novoj kazališnoj formi, a Roman Šušković predložio mi je taj tekst koji me privukao jer je baš u to vrijeme Ivana bila trudna. S redateljem Kovačevićem i producentom Šuškovićem, koji je i preveo tekst, na predstavi sam radio dva mjeseca i mogu reći da sam prezadovoljan. Publika je odlično reagirala na premijeri u Karlovcu i Zagrebu. Tekst je suvremen i govori o tome koliko se uloga "tate" povećala rođenjem djeteta. Prije je bilo nezamislivo da muškarac bude na porođaju, a danas je obrnuto. Većina mojih prijatelja bila je uz svoju ženu dok je rađala, ja također. Išao sam i na vježbe disanja, sve što je trebalo da pomognem svojoj supruzi – priznao nam je Rakan, koji sve manje njeguje imidž vječnog cinika. Ipak, mala doza ironije uvijek je, kaže, dobrodošla.
– Mnogo se toga u posljednjih godinu dana u mom životu promijenilo. Oženio sam se, postao tata, Ivana i ja digli smo kredit, kupili stan. Imao sam u životu svoje faze, radio razne budalaštine, ali bilo je vrijeme da se smirim, 34 su mi godine. Danas se, kad se sjetim svih ludorija, pitam što mi je sve to trebalo – priznaje. Još prije četiri godine u intervjuima je govorio o svojoj autodestruktivnosti, no danas je to porok koji uz ispunjen obiteljski život polako blijedi.
– Mislim da su korijeni toga u mom poslu, zbog raznoraznih uloga, stalno je bila prisutna potreba za dramom. Dosta rano počeo sam se baviti kazalištem, već u sedmom razredu osnovne škole. Išao sam u srednju trgovačku, bilo mi je važno da što manje vremena provodim u školi i da se što više bavim onim što volim. U tu kategoriju ulazila je i gluma. Iskreno, bio sam grozan u pubertetu, vrlo naporan, temperamentan, stalno sam bio vani i izluđivao roditelje. Dovoljno sam se izdivljao do tridesete. Danas sam mnogo zadovoljniji, smireniji, uživam u svom djetetu. Prijatelji mi kažu, sad to možeš, s vremenom postaje sve napornije – kroz smijeh će Rakan. Kao što je njegov način života bio izvan svih okvira, takav je bio i njegov rad u kazalištu.
– U pripremanju neke predstave znao sam biti jako destruktivan, bolje rečeno kronično nezadovoljan, htio sam bolje i stalno inzistirao na tome. Nije takav način rada loš, ali problem je bio u tome što nisam imao mjeru. Taj me stav i te kako koštao, ponajviše napretka u glumi. Da sam bio staloženiji, manje bih se fizički ozljeđivao, manje bih bio u grču koji je proizlazio iz tog mog mraka – priznaje glumac koji za svoj uspjeh najviše zahvaljuje dramskom pedagogu Vladi Krušiću, profesoru govora Tomislavu Rališu te Viliju Matuli.
– Još u učilištu ZKM-a Vili nam je jednom rekao “glumcu je dužnost birati uloge”. Toga bih se često sjetio. Televizijska produkcija nikad me nije previše zanimala, filmovi kako koji, najviše uživam u kazalištu. Reklame za Pan snimio sam jer je ekipa bila super, redatelj odličan, scenarij mi se svidio, no naravno da to nisam napravio iz umjetničkih, već iz financijskih razloga. Nekad sam tvrdio da glumci ne smiju snimati reklame, no danas zbog djeteta i kredita drukčije razmišljam. Ipak, novac baš nikad neće određivati moj izbor posla – zaključuje Rakan. Veliko zadovoljstvo u karijeri, ali ne samo u njoj, donijela mu je uloga u hit-komadu "Kauboji" Saše Anočića. Odmah iza nje su "To samo Bog zna", koja igra već deset godina te "Smisao života gospodina Lojtrice". Pinokio ga je, kaže, najviše namučio, i to do te mjere da se zbog dehidracije srušio na sceni. Od prošle godine postao je i učitelj glume u dramskom studiju dječjeg kazališta Trešnja, čiji je član već nekoliko godina.
– Zbog Kauboja su u kazalište krenuli i oni koji su onamo rijetko zalazili. Ta predstava donijela mi je mnogo toga dobrog, donijela mi je ljubav. Ivana i ja zbližili smo se radeći na njoj. Uvijek me privlačila glazba, nekoliko godina imao sam i svoj bend, a Ivana je pjevačica, nisam joj mogao odoljeti. Njezin me glas oborio s nogu. Kad je na probi prvi put zapjevala, doslovno sam zinuo od čuđenja poput nekog djeteta – priznaje sramežljivo Rakan, koji je prošle godine ponosno zaplovio bračnim vodama s Ivanom Starčević. I za tu prigodu odjenuo odijelo koje ne nosi baš često.
– Odijelo mi se baš svidjelo, guštao sam. Bilo bi dobro da mi se još koji put pruži prilika da ga odjenem iako to nije moj stil. Osim što sam se odlično osjećao u odijelu, svadba je bila iznad svih mojih očekivanja. Najljepši trenutak bio je kad se Ivana popela na pozornicu i samo meni otpjevala pjesmu. Činilo mi se kao da je vrijeme stalo. Svi su ostali “paf”! – prepričava glumac. Ono što Rakana danas najviše veseli jest osmijeh tromjesečnog sinčića Toma.
– Nema mi ništa ljepše nego kad se ujutro nakon buđenja gledamo i smijemo jedan drugome – priznaje glumac koji posljednje dvije godine nije sjeo za upravljač. A za to ima i te kako dobar razlog:
– Prije dvije godine, kad smo se Ivana i ja vraćali s gostovanja iz Banje Luke, doživio sam prometnu nesreću. Na autocesti dok sam vozio oko 130 km/h lisica mi je istrčala pod kotač. Udarili smo svom snagom u ogradu, bacilo nas je na drugu stranu, auto je bio potpuno uništen. Ivana je slomila ključnu kost, meni nije bilo ništa. Od tada vozim samo bicikl. Od šoka se ni danas nisam potpuno oporavio, još pamtim Ivanin pogled pun straha dok smo letjeli u autu. Tad sam shvatio da je velika istina ono što mi je mama Marica uvijek govorila: Sine, ti si rođen pod sretnom zvijezdom!
Pravo poliglota,on ima Arapsko ili tako nekakop a sin jevrejsko ime