Enis Bešlagić proteklih je dana bio najtraženija, ali i najcitiranija osoba u regiji. Njegov emotivni govor 11. travnja u Mostaru na dodjeli Večernjakova pečata za osobu godine u BiH, u kojem je održao lekciju balkanskim političarima, glavna je tema u javnosti.
Osim milijunskog televizijskog auditorija, njegov govor za samo je nekoliko dana na YouTubeu pogledalo više od 100 tisuća ljudi. Stoga i ne čudi što smo razgovor s Enisom u Sarajevu jedva uspjeli ugurati između brojnih termina koje su s ovogodišnjim dobitnikom Večernjakova pečata rezervirali drugi mediji.
– Ne mogu doći k sebi. Nevjerojatno je kako je tih deset rečenica uzdrmalo regiju. To govori i koliko je važna riječ, ali i tko je izgovori. Čini mi se kako je ovo pokazalo i koliko je običnim ljudima važno da se neke stvari izreknu i objasne narodskim jezikom. Taj govor doista držim u sebi dugo. Već godinama putujem po ovoj našoj regiji i slušam priče svih tih četiri, pet ili koliko već strana ima, pokušavam shvatiti svačiju tugu, bol ili slavlje zbog nečega što se dogodilo i nastojim sve to posložiti u svojoj glavi, shvatiti tu konfuziju koju je izazvao rat i sve ono što se nakon rata događalo. Ne mogu sebi objasniti kako je moguće da smo nekoliko godina poslije rata imali veću sigurnost i u mnogim aspektima bolje stanje nego što imamo danas, 20 godina kasnije. Ne mogu vjerovati koliko su političari malo napravili, a morali su, ako ništa drugo, u tolikom vremenskom razdoblju između sebe izgraditi bolje odnose i uspostaviti veće povjerenje. Naprotiv, oni iz dana u dan zakuhavaju pa kad odem u Banja Luku, Beograd ili Zagreb, mene pitaju: „Što oni tvoji rade“, a ja im odgovaram protupitanjem: „Koji su to moji, a koji vaši“. U svakom narodu danas imate barem desetak stranaka koje se bore za Bošnjake, Srbe ili Hrvate. A tko su ti Bošnjaci, Srbi ili Hrvati koje predstavljaju, neka mi ih nabroje. Oni se služe i mojim imenom, a ja sam uvijek radio sam i sve što sam stekao isključivo sam stekao bez državne ili nacionalne pomoći. Nisam ja od tog njihova „zastupanja“ dobio nikakve benefite. I devedesetih godina svi su sjedili zajedno pa je počeo rat i ja ne želim da ponovno prolazimo kroz to. Želio sam pozvati na odgovornost i upozoriti da nije nemoguće da nas odvedu u novi rat.
Kako su političari reagirali, imali ste priliku razgovarati s mnogima od njih nakon manifestacije?
Kada dam neku izjavu ili snimim neku ulogu, bit će mnogo onih koji će me osuđivati, pa i vrijeđati. Kada bih se obazirao na sve to, vjerojatno se ne bih ni bavio ovim poslom. Ne mislim da će se i političari puno obazirati na ono što sam ja kazao i za nekoliko će dana sigurno izvesti neki novi manevar pa ćemo svi zajedno razgovarati o nekoj potpuno drugoj temi. No ono što sam rekao ipak će ostati negdje jer riječ je snažna i važna. To je ono kad caru koji hoda gol ulicom imaš priliku reći da je gol, a ne da mu je odijelo krasno. Ja sam imao priliku reći caru da je gol. Iskoristio sam medijski prostor, činjenicu da nekoliko televizijskih kuća u regiji prenosi Večernjakov pečat i kazao to što sam kazao. Nisam se ja obraćao političarima u dvorani ili barem ne samo njima već svima. A što se tiče reakcija, neki su spustili glave, drugi kažu „neka si rekao, nisam se uvrijedio“, treći su se osjetili uvrijeđenima i to mi je OK. Četvrti su pitali što mi je trebalo da spominjem rat. Trebalo mi je zato što znam što bi se dogodilo da izbije rat. Naša bi djeca ginula, a djeca političara sigurno će biti daleko od svog tog užasa.
Što mislite da će se najduže pamtiti od svega što ste rekli u tih nekoliko minuta vrlo emotivnog, nabrijanog govora koji je televizijski prenošen u tri države?
Ono što će se pamtiti jest taj neki poziv svih nas na odgovornost, na ono što nam slijedi i da tašti političari prestanu misliti na sebe tako što će biti uvrijeđeni bilo kojom rečenicom ili retorikom. Oni nas svojom retorikom vrijeđaju već godinama, stavljaju nas u položaj nesigurnosti. Pozvao sam ih, ako već koriste sve benefite od države, da nešto i vrate toj državi. Neka budu svjesni da su oni u službi naroda, a ne obrnuto. BiH je danas u većem problemu od Sjeverne Koreje. Kada mi govorimo o tome je li u Koreji sloboda govora ili diktatura, to je smiješno. Pa kod nas se toliko teško izboriti za svaku riječ da je mojih 10 rečenica koje uopće nisu bile nekom konkretnom upućene izazvalo tako velike reakcije. Ni sam ne mogu vjerovati.
Ima i onih koji su vam zamjerili što držite, kako kažu, političke i populističke govore?
Ja sam zapravo samo ponovio ono što je papa Franjo rekao, a to je da ne bude rata. No u mom slučaju to je naišlo na negativne reakcije nekih ljudi jer, kao, što se Enis ima petljati u politiku. Ako je politička stvar to što ja pozivam da ne bude više rata ovdje, onda je i svaki dječji zbor koji otpjeva pjesmu protiv rata politički. Nije to politika, već glas Enisa Bešlagića koji živi i radi na prostorima koji su do jučer bili zaraćeni, a koji se danas ujedinjuju u kulturi, sportu, ekonomiji, odnosno u svemu više nego u politici.
Jeste li razmišljali o političkom angažmanu? Mnogi vaši kolege aktivno su se uključili u politiku kroz stranke, izbore... I vama se može postaviti pitanje zašto ne preuzmete odgovornost i ne uključite se u politiku?
Nikada se nisam politički angažirao jer sebe ne smatram političarom. Međutim, imam pravo prozivati političare koji se uvijek kite tuđim perjem da rade svoj posao. Njih ćete uvijek vidjeti u prvim redovima kada je neki sportski ili kulturni uspjeh, ali kada treba pomoći nekom sportašu ili umjetniku da stvori taj uspjeh, nigdje ih nema. E, ono što ja mogu napraviti i što mi nitko ne može osporiti jest da govorim i ukazujem na takve propuste. Mene više cijene sva tri naroda nego sve njih političare zajedno. Zato ja imam pravo govoriti i ja za razliku od kolega koji su se politički angažirali da bi mijenjali svijet svoj angažman vidim kao pokušaj da razumijem Bosnu i Hercegovinu. Na ovim prostorima ljudi ne misle isto o milijun stvari, ali to nije razlog da se zbog toga ubijamo, prijetimo jedni drugima i uništavamo život svoje djece. Ovdje mnogi izbjegavaju i investirati zbog tih tenzija i prizivanja novih ratova.
Vjerujete li da će vaša djeca ostati u BiH, da neće kao deseci tisuća mladih samo u prošloj godini sretniji život potražiti u inozemstvu?
Vjerujem i mislim da će ostati ovdje. Nigdje se bolje ne živi nego u BiH jer kod nas ljudi sa 100 maraka naprave takvu priču, opuštenu atmosferu. Ljudima ovdje ne treba puno, malo je onih ovdje koji pate od toga da imaju skupe stvari, luksuzne automobile. Ljudi u BiH žive skromno i u toj skromnosti su „normalni“. Mi imamo tu sreću da nismo prezadužena zemlja. Toliko smo siromašni da nam nitko ne da kredit pa se ne i ne zadužujemo. To je dobra stvar i imamo priliku napraviti fenomenalnu zemlju bez dugova.
Za osobu godine u BiH proglašeni ste zbog volonterskog angažmana tijekom priprema za dolazak pape Franje u Sarajevo. Taj vaš potez snažno je odjeknuo. Kako danas gledate na sve to?
Mene je toliko na televiziji svaki dan da meni takva vrsta promocije nije bila potrebna. Ja sam tih dana trebao putovati u Zagreb, ali me moj prijatelj Damir Ramljak Tigar zamolio da ostanem i pomognem mu. Vidio sam sto tisuća stvari koje treba obaviti, a znao sam da čovjek koji je došao iz drugog grada neće to moći učiniti sam. Znate kako to kad nas ide, moraš znati ministra, direktora komunalnog poduzeća da bi nešto obavio ili ubrzao, moraš znati tko u krugu od nekoliko kilometara ima baš ono što ti u određenom trenutku nedostaje i slično. I tako sam ja ušao u tu priču, iskreno želeći pomoći. Onda je papa došao u Sarajevo i uputio odlične poruke i Enis nije ništa drugo napravio, već samo ponovio papine poruke da ne smije biti rata i da smo svi odgovorni. To je nekima zasmetalo jer „što se Enis petlja u politiku“. Ako je to bila politika, onda ja molim političare da se više nikada ne pojavljuju na utakmicama, koncertima i kazališnim predstavama jer to nisu politički događaji.
Što je s vašim glumačkim životom? Kada ćemo vas vidjeti u nekom novom filmskom ili televizijskom projektu?
Trenutačno imam u pripremi dva projekta koja su, srećom, regionalna. Jedan je veliki projekt koji pokreće Nikola Kojo. U pitanju je jedna igrana serija koja se snima regionalno pa i šire, od Njemačke do Turske. Bit će uključen veći broj glumaca iz regije i iz toga svega bismo trebali snimiti i dva ili tri igrana filma. Osim toga, radim s Andrijom Miloševićem na jednoj predstavi, komediji. Od nas ljudi i očekuju da ih nasmijavamo. Meni će biti radno iduće ljeto, a i jesen.
>>Enis Bešlagić osoba godine u BiH: Neka nikad više ovdje ne bude rata, svi smo odgovorni!
zbog toga si uzeo Domovnicu i njaške okolo... nešto poput Jergovića. Nema emisije ili eventa gdje nema tebe ili sličnih likova kao da u HR nema nikoga da glumi.... strava