Imala sam čast raditi posljednji intervju za Večernjak s Njom, u srpnju 2014. godine. Prof. Tonćija Šitina, poznatog kazališnog kritičara, kolegicu fotoreporterku i moju malenkost Ona je dočekala u svom stanu na Dražancu. Diskretno, damski dotjerana, s crvenim šalom oko vrata, žarko crvenim ružom na usnama i, naravno, velikim naočalama. Bio je to jedan od meni najdražih razgovora u poprilično sadržajnoj novinarskoj karijeri koji me istinski duhovno obogatio, čak i promijenio. Ona je jedna i jedina Ona, Lepa Smoje, žena od koje je trebalo učiti život!
Moraš biti samo lud
Nešto sam više od dva sata s njom razgovarala i nisam mogla povjerovati da teta Lepa, većina će reći Smojina životna družica, ima 95 godina. Puna duha, šeretskog osmijeha, vragolasta pogleda, duboko proživljenih životnih stavova, puna mudrosti, s lepezom splitskih batuda, pošalica, izrekla mi je toliko upečatljivih rečenica potvrđujući da je uistinu legenda.
Cili sam život bila kontra, kontra stuje, vlasti, politike, umjetnosti... i to me obilježilo
Među ostalim, sjećam se da mi je kazala kako je toliko puno propatila “da bi mogla stalno plakat”. Kad sam je upitala za recept za dug život, jednostavno mi je odgovorila: “U ovom vrimenu živit, moraš samo bit lud. U ovim mojim godinama ili si rebambija ili živiš ka da imaš trideset.”
Sudbina je htjela da sam u srijedu navečer s jednim malim, ali meni vrlo dragim društvom splitskih intelektualaca, nakon promocije knjige “Enti past a ne udri se” Jadranke Mardešić Komac, otišla u konobu Šperun. Tipičnu splitsku, koju bi teta Lepa voljela kao što je guštala pojesti u Fife, na Matejuški.
– Asti boga, šta je s Lepom? Koliko ono ima godina? Biće da je zaboravila umrit... – dobacio je netko iz društva, nakon čega smo dugo govorili o teti Lepi koja je u ozbiljnoj životnoj dobi tako pametna i koncizna, puna duha i zafrkancije, bez znakova demencije. Samo što ne izlazi više van.
A nekoliko sati nakon našeg sjećanja Lepa je preminula u snu. Da mi je znati je li joj se štucalo dok smo pripovidali njezine beside?
– Blizak sam, kućni prijatelj Miljenka i Lepe Smoje. Bio sam kod nje prije nekoliko dana. Odlaskom Lepe Smoje odumire i jedan dio Splita. Ona se pridružuje Miljenku kao jedan nezaboravni splitski bard sijedih glava. Lepa Smoje bila je obljubljena u Splitu kao balerina, kao utemeljiteljica Mozaika, kao odgajateljica brojnih mladih ljudi koji su u njoj nalazili zaštitnicu, majku, prijateljicu... Do zadnjeg trenutka bila je bistra, mudra, na strani pravde i ljepote – izjavio je za Večernji list prof. Tonći Šitin.
Split je, bez obzira na njezinu dob, s tugom primio vijest o smrti Lepe Smoje. Svi kažu: Što se pameti tiče, mogla je još dugo živjeti.
– Sate i sate proveo sam s njom u priči, a najviše je voljela razgovore o teatru i kazališnim ljudima. Htio sam joj ugoditi pa sam znao baciti pokoju šalu, pa u tome čak i pretjerati. Poput one: Ako i nije baš sve tako, lipo je čut – sjeća se Šitin.
Ono što je Lepu Smoje najviše karakteriziralo, a sama mi je to tako rekla, jest to što je cijeli svoj život bila – kontra. Bila je kontra struje, kontra vlasti, kontra politike, kontra umjetnosti, bila je za cijeli svijet. A, ako je išta voljela od materijalnog, voljela je Diorove crvene ruževe. Naprosto ih je obožavala. Usne bi našminkala besprijekorno precizno bez ogledala!
Scena je bijeg od stvarnosti, uvijek je to bijeg. I danas je kazalište iluzija, jedna velika mašta
U životu joj nije bilo nimalo lako. Ponosna je bila na svoje roditelje, prave kulturnjake, a posebno na brata Feđu, arhitekta, čelista, slikara, jednom riječju nadarenog za sve. Ubili su ga četnici 1943. godine oko Nevesinja. Nije mu bilo ni 25 godina. Lepa ga nikad nije preboljela, kao ni kćer Renatu.
Lepu, rođenu Čatipović, davne je 1926. iz Kotora mama dovela u Split na praizvedbu “Male Floramy” i ne sluteći da će poslije njezina kći plesati upravo u toj Tijardovićevoj opereti. Lepa je čitav život, naglasila mi je u nekoliko navrata, obožavala pozornicu i teatar.
Možda gore plešu tango
– Scena je bijeg od stvarnosti, uvijek je to bijeg. I danas je kazalište iluzija, jedna velika mašta, san... – rekla mi je u srpnju 2014. godine.
Živjela je ples, svjetla pozornice, bila je članica baletnog ansambla splitskog kazališta, plesala u svim prvim predstavama. Ali, najviše će ostati upamćena kao supruga Miljenka Smoje kojem je, otkrila nam je vrlo ponosno, prvi rad bio vezan uz kulturnu rubriku. Pisao je o baletu, a prve teatarske kritike s Peristila bile su Smojine u Slobodnoj Dalmaciji.
– Smoje je bija čovik od klape, izlazaka, prijatelja, druženja, kalete... Nije bija od onih muževa koji će ženi doma prat noge – upamtila sam njezine riči.
Možda joj je dodijalo. Na ovom svitu. Punom nepravde. Pa je otišla zabalat sa svojim Smojom
Dijelila je sa Smojom iste poglede. Nalazili su zajednički jezik gotovo u svemu. Bili su siromašni, vjenčali su se nakon 18 godina druženja. Njihov je brak bio potpuno razumijevanje. To što je za druge bilo skandalozno, oni su razumjeli. Razumjeli su jedno drugo.
– Zamislite, u ono vrijeme?! A, Smoje je bija velika linčina. Pravo splitsko mandrilo – govorila je Lepa i istaknula kako misli da je njezin najveći životni uspjeh što ga je natjerala da piše! Bilo joj je odlično s njim živjeti jer volio i plesati.
– Rado bih i danas malo zabalala. Kako je Smoje lipo plesa! Plesa je tango ka rijetko tko – otkrila mi je.
Možda je i teta Lepa otišla zabalat sa svojim Smojom. I sad negdje gori plešu svoj zajednički tango koji su samo oni do kraja razumjeli.
>> U Splitu u 97. godini preminula Lepa Smoje
A Smoje je otiša za svojin Slobom