Krajem listopada glumica Ornela Vištica na daskama Satiričnog kazališta Kerempuh utjelovila je bivšu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović u predstavi “Predsjednici & Ca”. Na premijeru je stigla i Grabar-Kitarović, a o dojmovima nakon predstave te kako gleda na teškoće koje su u pandemiji snašle kulturni sektor glumica je progovorila za Večernji list.
Iza vas je uspješna premijera predstave “Predsjednici & Ca”, u kojoj ste utjelovili bivšu predsjednicu Grabar-Kitarović. Kako je izgledao dan uoči velikog događaja?
Hvala vam. Godinama se bavim ovim poslom i trudim se ostati profesionalna bez prevelike euforije. Dan uoči premijere dala sam nekoliko intervjua, kratko sam provela vrijeme s obitelji i poželjela biciklom otići u kazalište, no s obzirom na to da je padala kiša, moji su me odvezli autom. Osjećala sam pozitivnu tremu, no smirenost je prevladala. U kazalištu se sve pripremalo za premijeru, dali smo nekoliko intervjua. Svidjela mi se smirenost Zrinke Turalije kad smo se uključili direktno u Dnevnik prije predstave. Nakon toga nastavila sam svoj ritual, zeleni čaj, ponovila tekst, pogledala nekoliko poruka podrške na mobitelu od meni dragih ljudi i sigurno zakoračila na scenu s kolegama.
Nikome nije promaknulo da je i bivša predsjednica bila je na premijeri. Kakvi su bili njezini dojmovi nakon predstave?
Laknulo mi je kad sam odmah nakon predstave u službenim prostorijama vidjela gospođu Grabar-Kitarović. Odložila je Schanzov ovratnik, kratko smo prokomentirale kraj predstave i rekla je: “Ovo je za vas!” Bila je to košara cvijeća.
Jeste li se čule nakon predstave?
Razgovarale smo i prije i poslije predstave, možda bi mnoge to opterećivalo, no mene je opuštalo. Lijep je bio osjećaj znati da postoji stvarna Kolinda i da je tu za vaša pitanja, teme i sugestije.
Sad nam smijete otkriti što vam je bilo najizazovnije tijekom uprizorenja Kolinde Grabar-Kitarović?
Ako uzmemo u obzir latinske riječi satura lanx (satira), možemo reći da je to zdjela napunjena različitim vrstama voća. Treba vidjeti što jesti, koliko i što ponuditi. Pronaći dobar recept za kolač od tog voća, a da opet ne prelazi u karikaturu bio je moj zadatak. Tako sam to samoj sebi objasnila. Naravno, tome su pridonosile i redateljeve upute. Igrati državnicu nosi i određenu odgovornost, još u satiri... Tu je i odgovornost prema struci i glumi, a na kraju i prema kazališnoj kući.
Izjavili ste da vam je i ona sama nudila pomoć oko lika te da ste je rado prihvatili. Što ste je tada upitali?
Konkretno sam pitala gospođu Grabar-Kitarović što bi napravila u napisanoj situaciji.
U publici je bio i bivši predsjednik Stjepan Mesić. Jeste li s njim progovorili koju riječ? Kako vam se činilo da je on doživio predstavu?
Nažalost, nisam vidjela gospodina Mesića. Mislim da je najbolje to pitanje postaviti njemu.
Predstava je rasprodana do kraja studenog, čestitke svima! Je li vas to iznenadilo?
Hvala. Radilo se puno. Tarik Filipović uistinu je imao zahtjevan posao. I režirao je i imao zahtjevnu ulogu i koscenarist je teksta s Borisom Svrtanom. Danas svi žele pogledati predstavu i stalno je navala na ulaznice, za sljedeći mjesec. Ne želim zaboraviti kolege koji dijele scenu sa mnom, a to su Hrvoje, Siniša, Tarik i Boris. Osjećam dužnost spomenuti i ravnatelja kazališta Šuškovića, koji pazi na sve nas.
Novi val pandemije stigao je u Hrvatsku. Najranjivija branša, ispostavilo se, upravo je kultura. Kako komentirate cijelu situaciju? Gdje vidite rješenje?
Kultura je zdravlje društva. Publika je u kazalištu zaštićena, svi se pridržavaju uputa, provode se mjere, ljudi se dođu nasmijati i opustiti. Prije nekoliko dana, prolazeći Ilicom do kazališta, vidjela sam mlade ljude kako sviraju na ulici, neki plešu, nekoliko metara dalje čovjek leži na cesti i pjeva “Bože, čuvaj Hrvatsku”. Ljudi su preplašeni, kreativni lutaju tunelima, tko zna hoće li itko i kada imati sluha za njihove talente i koliko su uopće važni danas, neki razmišljaju hoće li se i gdje zaposliti i kako preživjeti od mjeseca do mjeseca, hoće li biti zaštićeni... A kazališni zastori na raznim uglovima, kupuju se, prodaju se, trguju oni koji mogu, raskošna vjenčanja, velike svite i predstave. Treba vratiti cipele postolaru. Cijeniti svaki talent, zaštititi ga, omogućiti njegovo razvijanje.
Jednom ste na društvenim mrežama istaknuli da se od jednog projekta koji se snimao moglo živjeti lagodno i pristojno čak nekoliko sljedećih godina. Bi li to bila istina i danas, pa čak i da nema pandemije?
To je sve stvar ponude i potražnje.
Satira nas tjera da ipak kroz drukčiju prizmu gledamo sve što se događa oko nas... Mislite li da je danas premalo satire zastupljeno u sadržajima u strahu od cenzure?
Danas ima i satire i nesatire. Ima svega.
U lipnju ste negodovali zbog odluka Stožera i obvezne 14-dnevne samoizolacije pri dolasku iz BiH. Kako sada komentirate mjere, posebno one koje se tiču velikih okupljanja u zatvorenim, ali i otvorenim prostorima?
Da, bila sam u posjetu mami i nekoliko minuta udaljena od granice. Taj dan morala sam je do ponoći prijeći da ne bih morala u samoizolaciju. A doticaja s koronom nisam imala, ni sumnje ili bilo što. Osjetljiva je to stvar za ljude koji žive u pograničnim mjestima, koji svakodnevno idu na posao, prelaze tu granicu. Odluka je bila na snazi nešto kratko i vrlo brzo je promijenjena. U tom trenutku bilo je europskih zemalja koje su imale daleko veći broj zaraženih.
Kako zamišljate kraj pandemije?
Kraj nakon kojeg ljudi izlaze jači, snažniji.
Upoznali ste i neke hollywoodske zvijezde – Garryja Oldmana, Michaela Fassbendera i Dannyja de Vita. Kako je to izgledalo?
Da, jednostavni ljudi, ostvareni. De Vito je bio duhovit, zaključio je da mu je bolje ostati sjediti kad je vidio moju visinu. Kad sam Fassbenderu rekla da dolazim iz Zagreba, imao je sve lijepe rijeci za Hrvatsku, sjećam se da je spominjao svoju vožnju Bosnom i Hercegovinom na motociklu, oduševio se prirodnim ljepotama. Gary je bio nešto službeniji, agenti su ga požurivali pa nije bilo vremena za neki dulji razgovor. Mislim da sam bila valjda jedina bez agenta tada, no bilo je to lijepo druženje u Londonu. De Vito je dobio nagradu filmskog časopisa Empire, čiji smo gosti bili. Kad je prošao pored mene, sjedila sam, našalila sam se da smo ipak trebali zabilježiti fotografiju na kojoj i on i ja stojimo, s njegovom nagradom, naravno. Rekao je da je ipak bolje da sjedimo (smije se).
Koga biste iz Hollywooda još htjeli upoznati?
Nisam razmišljala o tome. Ali kad me pitate, možda Juliju Roberts i Roberta Redforda.
U dobrim ste odnosima s Doris Pinčić. Kako je počelo vaše prijateljstvo?
Zajedno smo radile tri godine, s obzirom na tadašnja intenzivna snimanja, naš odnos je bio isti tada u stvarnosti kao i u seriji. Bile smo baš bliske prijateljice.
Kakav je vaš odnos danas, s obzirom na različite rasporede – vi ste u kazalištu, ona je voditeljica i ima svuda “leteće” angažmane?
Danas se ne čujemo često. Naši su putevi otišli različitim smjerovima, no to ne znači da se izgubilo poštovanje. Ona je prešla u voditeljske vode i to radi vrlo dobro, koliko stignem vidjeti, a ja sam posvećena kazalištu i ulogama.
Za kraj ćemo vas samo upitati kakve želje imate za 2021. godinu i vjerujete li u njihovo ostvarenje?
Nikad nisam imala velike ambicije. Samo neka je zdravlja svima. A ja lagano na svom biciklu, kao i svih deset godina prije..
Ne razumijem te kazalisne radnike? Pored zivog Stipe Mesica oni prave nekakav satiricni komad o KGK? Mozda Mesica "cuvaju" za neku TV sapunicu koja bi mogla zabavljati i njihove unuke... Ili je jednostavno nemoguce pronaci glumca koji bi bio u stanju odglumiti jedan takav kameleonski, prevrtljiv i kompleksan karakter? Ili mozda potencijalni producenti zahtijevaju da ga se predstavi u pozitivnom svjetlu, a to bi bila nemoguca misija za bilo kojeg scenaristu i redatelja koji drze do vlastitog ugleda...