“Trampolin”, debitantski film redateljice Katarine Zrinke Matijević, krenuo je u kinodistribuciju. Intrigantan je zbog svoje tematike i u isto vrijeme prepun bezuvjetne ljubavi. Sadržaj filma usredotočen je na odnos između majki i kćeri koji se pretvara u zlostavljanje. Naime, svako je treće dijete u Hrvatskoj zlostavljano i to je bio povod redateljice da snimi film prije 12 godina.
A, kako kažu i same protagonistice, glumiti u filmu ovako teške tematike, nije bilo nimalo lako. Glumice Nina Violić i Lana Barić utjelovile su majke čija roditeljska ljubav ostavlja teške ožiljke.
“Igram ženu koja je duboko nezadovoljna, puna bijesa i nepovjerljiva. Negdje u prošlosti užasno je ranjena, no sve je to potisnula i nikad se nije suočila s tom boli. Kod takvih žena koje se ne mogu obuzdati i fizički nasrću na svoju djecu, jer su im ona najbliža i za njih su jedino vezane, najzanimljiviji je taj dubok, izjedajući osjećaj krivnje. Krivnja ženi ne dopušta da živi, da se raduje, da diše. Ona je u stalnoj napetosti”, ispričala je Nina o svojoj ulozi majke tinejdžerice Nike.
Glumica Lana Barić u filmu tumači Helenu, mamu osnovnoškolke Line, koju je maestralno odigrala mlada glumica Franka Mikolaci.
“Bilo mi je najgore to što imaš dijete na setu, koje nema iskustva, nije verzirano, ne može se zaštititi, a ti si u toj nekoj energiji koja hoćeš-nećeš mora biti autentična i nasilnička. Sudjelovala sam u castingu kad smo odabirali djevojčicu, među ostalim i zato da svi skupa procijenimo hoće li to biti prevelik stres za dijete, jer bez obzira na svijest o laži i o činjenici da se ‘igramo’, zeznuta je to stvar i velika odgovornost. Kad ti je dijete na setu, nemaš ravnopravnog partnera i prvi ti je instinkt da ga zaštitiš, a ovdje je relacija Line i Helene takva kakva jest i mora biti vjerodostojna. Ispalo je super jer smo u međuvremenu Franka i ja odigrale 30-ak predstava ‘Potop’ u Teatru &TD, pa smo se do prvog dana snimanja poznavale jako dobro i u puno veselijem kontekstu”, ispričala je Lana, majka osnovnoškolke Mirej, koja je u istim godinama kao lik Nike iz filma.
Nina je, pak, u privatnom životu majka djevojčice Roze, koja je tinejdžerica kao i djevojčica čiju majku u filmu Nina glumi. A kako je sasvim normalno da u tom razdoblju češće dolazi do sukoba između roditelja i djece, upitali smo glumicu susreće li se s takvim situacijama i koliko bi svi skupa trebali javno govoriti o razmiricama s djecom.
“Naravno da smo imale loše periode, ja živim sa svojom kćerkom, ne posjećujem je u savršenim trenucima. U trenucima kad bi me dovodila do ludila znala sam ispred sebe vidjeti jasnu sliku kako joj odvajam glavu od tijela, a jedanput sam vidjela kako njezinu ručicu guram u vrući toster. I ona je kad sam zaurlala, kaže, vidjela kako mi eksplodira glava, pa ju je to nasmijavalo, a mene je još više izluđivalo što se ona smije u ‘ozbiljnoj’ situaciji. Nikad ne vjerujte ljudima koji javno govore da je u njihovom odnosu s djecom sve savršeno, tamo se obično kriju mračni problemi. Trebamo javno govoriti istinu, ali još je važnije komunicirati s djecom – sve te povišene točke do kojih se dovedemo treba uvijek iskomunicirati i dati djeci priliku da kažu kako su se osjećala te uzeti sebi pravo pred djecom reci što osjećamo. To njih u tom trenutku previše ne zanima, ali jako dobro pamte našu iskrenost i duboko osjećaju kad nešto od njih krijemo. Tako se barem meni čini”, iskrena je 44-godišnja glumica, koja tvrdi da joj je uloga u “Trampolinu” bila lagana jer Nikinu majku vidimo samo u ekstremnim situacijama i dodaje kako je samo bilo važno ući u emotivno stanje “luđakinje” i sve izbaciti.
Lana je u jednom razdoblju čak željela odustati od uloge jer joj je cijela priča bila previše bolna, no danas je sretna što su uspjele napraviti sve baš kako treba i bez traume za malu glumicu.
“Naravno da na filmu sve možeš lažirati, i to je super. Franka je vrlo cool curica, ne znam da bi itko osim nje to mogao odigrati. Vrlo je odgovorna i zrela, improvizira u glumi, daje si slobodu – u tom je smislu fantastična. Zezale smo se, naravno, i meni je bilo lakše kad smo se zezale. Pričale jesmo, uglavnom sam je pitala je li dobro, a ona bi govorila: ‘Dobro sam, dobro sam.’ Malo je to i smiješno bilo, premda sad kad se sjetim, isto mi je neki grč u želucu”, rekla je Lana, koju smo upitali koji su joj izazovi majčinstva dosad bili najteži i čega se najviše pribojava.
“A valjda kao i svaki roditelj, hoće li biti dovoljno blaga i istodobno dovoljno jaka, hoće li biti svojeglava kad je to poželjno, a ne samo ovako. Hoće li biti sretna, ponajviše. Dosta me toga plaši, naravno da trenutačno uopće ne mogu pomisliti da recimo ode van, kao izlazak i to. Dosta je tvrdoglava, imam dojam da su današnje generacije puno manje poslušnici nego što smo to mi bili i nekad mi je teško kad se ne možemo dogovoriti, kad nam komunikacija ne štima. Kad se posvađamo ujutro prije škole, cijeli mi dan ode k vragu”, iskrena je Lana, koja smatra da se u javnosti premalo govori o škakljivim i ne baš lijepim stranama majčinstva.
“To je dosta licemjerno s obzirom na to da se nasilje u našem društvu gotovo legitimira na državnoj razini. Danas se dosta zagovara to tzv. ‘pregovorno’ roditeljstvo i bojimo se sustava, olake stigme nasilnika. Ja se, doduše, prva osjećam krivom čim povisim ton, ali djeca trebaju granice i vole ih. Mislim, to je odgoj. I ja volim granice, lakše je kad su stvari u okviru, nego kad je nebo granica. Ne znam, nisu sva djeca ista, niti su svi roditelji isti, bitno je vidjeti svoje dijete, voljeti ga, ali i svako malo pogledati sebe u ogledalu. Nema savršenih roditelja, kao što nema ni savršene djece. Živimo, učimo”, rekla je Lana.
A ako Nina ima neki savjet za roditelje tinejdžera, vjerujemo da bi je rado poslušali, međutim...
“Ne vidim se ama baš nikad u ulozi savjetodavnog tijela. Mislim da djecu u tim godinama treba voljeti, maziti i ohrabrivati više nego kad su bebe. S druge strane, treba prekinuti prijateljske odnose s njima i postati policajac na neko vrijeme. Nikad ne smijemo zaboraviti da su te godine za njih jako teške, da razumiju puno, a ništa još nisu proživjeli i da život kao neko beskonačno more stoji pred njima i mami ih da se utope. Pubertet je užas”, rekla je Nina, čija je kći Roza gledala “Trampolin” i jako ju je potresao.
“‘Trampolin’ je vrlo emotivan i nježan istovremeno. Nažalost, svaki čovjek u svojoj okolini ima barem jednu takvu priču, tako da je naš film namijenjen svima, baš svima”, kaže Nina, dok Lana poručuje:
“U redu je pogledati u sebe, kakav god da jesi, i suočiti se s istinom o sebi. Teško je komunicirati i s drugima, a kamoli sa sobom. Teško priznamo sami sebi neke stvari i svatko ima svoje borbe, ali život zaista može biti lijep jer ćemo mi sami napraviti da nam bude dobro i da bude dobro onima koje volimo.”
>>Nina Violić kao utopljena Afrikanka svjedoči o tragediji današnje Europe
>>Magellijev poučak o tome koliko je Kosor i danas suvremeni autor
Ova bolje da se drži petokrake a ostavi djece