Nekada su se, vjerujte dragi mladi čitatelji, pisala pisma. Ispisali biste što ste osjećali, složili pismo u kuvertu, zalijepili poštansku marku i ubacili u veliki žuti metalni sanduk. I čekali, čak zamišljali kako ga osoba kojoj pišete otvara i polako čita izvlačeći iz slova koja ste nekim redom posložili kako bi to na jezik kojem su vas učili sličilo. Pisao sam pisma i ja. Djevojci iz vojske, mami i tati s ljetovanja preko društva Naša djeca (da, da, za tadašnju sirotinju), pisao prijatelju, baki i sestrama. Ali sada, ne želite čuti s koliko godina, napisao sam pismo pjesniku. Velikom, jednom od najboljih i najvještijih stihopolagača (postoji li uopće ta riječ!) koje smo ikada imali i hvala Bogu ili big boomu ili predsjedniku udruge agnostika, još uvijek imamo. I sve se nešto trudim da pitanja zvuče umno, da ne kažem pametno, ne bi li čovjek dobio dojam da mu trud odgovaranja neće biti uzaludan. No, na sreću ili pak nesreću sreli smo se u međuvremenu prije nego će mi poslati pismo kojeg se bojim. Dakle, oči su obavile posao prepoznavanja duša, što je samo pojačalo tremu s kojom bih svako jutro poluhrđavim ključićem otvarao poštanski sandučić. I onda stiže pismo, naprijed ime moje, iza sitno piše Enes Kišević, glumac, pjesnik, čovjek. Stihovima okupana duša podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, rođena u Bosanskoj Krupi na neradni Praznik rada 1947., odrastala i školovala se u Ključu i onda Zagrebu. Pismo je to koje običan čovjek neokrznut darom pjesničkim, kao ja, ne može ostaviti za sutra. Pa piše mi pjesnik i glumac i književnik, autor desetaka zbirki poezije prevedenih na mnoge jezike. Meni. I vama koji ovo čitate.
ENES KIŠEVIĆ
Nagrađivati treba mlade ljude, starima je najveća nagrada da ih pamet i noge još služe
Rijetko o tome govori, ali kao dijete je jako rano ostao bez oca, pa je Majka (pišem ju velikim početnim slovom kao i on), sa 37 godina ostala udovica sa šestero djece, tri djevojčice i tri dječaka. Mali je Enes kao učenik petog razreda osnovne škole počeo raditi jednostavne, ali ne uvijek lagane poslove. Sjekao bi drva u šumi ili pak pomagao vaditi pijesak iz Sane, a novac bi davao Majci, pa i uštedio nešto sebi za more koje je prvi put ugledao u Kaštel Starom
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
