Moj je najveći uspjeh u životu to što sam ostvario svoj dječački san da budem na sceni, da pišem pjesme, a ljudi ih pjevaju. Najveća mi je tuga što moji roditelji nisu doživjeli da to vide, a najveće razočaranje što sam uspio u tom poslu i upoznao njegovo naličje. Da se mene pitalo, sigurno ne bih dogurao do zagrebačke Arene jer Arena ili pivarska zabava, tako mi je svejedno. Meni su samo pjesme važne. U Hrvatskoj možda postoje zvijezde, ali ja sigurno nisam među njima. Ne živim tim životom, ne vjerujem u to i ne želim to biti.”
Što je bilo kod Sanadera
Napisao je to Miroslav Škoro u svojoj autobiografiji “Stoput bih isto ponovo”, koja će u izdanju Večernji edicije svjetlo dana ugledati za pet dana. Popularni pjevač, skladatelj, pjesnik, poduzetnik, bivši diplomat i političar javnosti se sad predstavlja kao vrlo talentiran pisac koji iskreno progovara o sebi i svom životu, o obitelji, prijateljima, političkoj i glazbenoj karijeri... U svojoj knjizi Miroslav Škoro ne iznosi prljavo rublje i pikanterije iz vlastite ili tuđe spavaće sobe, niti detalje koji će izazivati skandale, ali u njoj suptilno govori o sebi – Škori koji je čas ozbiljan i kišonovski ironičan, čas zabavan i silno duhovit, a na trenutke toliko emotivan da nas gane do suza. Sa Škorom se nije teško poistovjetiti, jer on je jedan od nas. Pokazuje to i kad s toplinom piše o svom imotskom podrijetlu i druženjima s djedom, kad posve otvoreno piše o odrastanju u neimaštini, ne skrivajući da mu je prve pelene majka napravila od svoje spavaćice, da su živjeli u kući bez televizora, ne prešućujući da se prve gitare dokopao radeći na “baušteli” u Njemačkoj...
Malo je slavnih spremno za takvu iskrenost, još je manje njih koji bi se šalili na svoj račun, a Škoro je izniman i po tome. Naime, na nekoliko mjesta u knjizi bez kompleksa govori o svom pjevačkom umijeću tjerajući nas na smijeh. Tako doznajemo što mu je na početku glazbene karijere rekao proslavljeni pjevač Zvonko Bogdan: “Ti pevaš kako pevaš, tu nema pomoći. Naš narod voli ponavljanje i ako mu to pustiš nekoliko puta, zavoleće i još će da te oponašaju. Videćeš. Ajd sad da pojedemo nešta.”
Da je Škoro običan, vidi se i u poglavlju u kojemu otkriva nepoznate detalje o svoja tri politička izleta. U politiku se najprije otisnuo na poziv Franje Tuđmana, idealizirajući Periklovu tezu prema kojoj su beskorisni članovi zajednice svi oni koji ne sudjeluju u državnim poslovima te vjerujući Georgeu Washingtonu, koji je smatrao da je poštenje najbolja politika. Svoj prvi susret s Tuđmanom u Predsjedničkim dvorima opisuje vrlo duhovito. Premda je bio počašćen pozivom i svjestan ozbiljnosti trenutka, na predsjednikova je pitanja odgovarao posve ležerno. “Gospodine predsjedniče, ja sam vam nešto kao čergar. Volim glazbu i s njome putujem okolo”, objasnio mu je čime se bavi. A kad mu je Tuđman predložio: “ Vi biste se, mladiću, trebali ugraditi u temelje hrvatske države?”, uzvratio je: “Najkorisnije bi bilo baciti me u te temelje. Utrošit ćete manje betona.” Na kraju je ipak postao generalni konzul u Mađarskoj, ali na tome mjestu nije izdržao cijeli mandat. Nezadovoljan diplomatskim sustavom, podnio je ostavku.
Drugi put u politiku je ušao na poziv Ive Sanadera. No kad ga je pozvao na razgovor u Banske dvore, nije imao pojma što mu se sprema. Sreo je tamo pjevača Dražena Žanka i odmah zaključio kako ga je ovaj tužio Sanaderu jer je odbio pjevati himnu HDZ-a. “Miro, pametan si čovjek, pretpostavljam da znaš zašto sam te zvao”, počeo je Sanader, a Škoro je odmah ispalio: “Znam. Ja neću pjevati tu pjesmu. Ne leži mi!” “Koju pjesmu?” iznenadio se Sanader i malo poslije predložio: “Čuj, razgovarali smo na Predsjedništvu i svi su za to. Bilo bi dobro da se uključiš u izbore. Možeš biti peti na listi u četvrtoj izbornoj jedinici...” Zabuna je bila otklonjena, Škoro je prihvatio prijedlog i ubrzo postao saborski zastupnik, ali kraj mandata nije dočekao jer je opet podnio ostavku.
Treći put nagovorili su ga da se kandidira za osječkoga gradonačelnika, a poslije izbora, shvativši da ga je HDZ htio samo kao “manekena”, iznova je podnio ostavku. Razočaran spoznajom da su u Hrvatskoj osobni interesi uvijek ispred nacionalnih, politici je rekao zbogom i vratio se obitelji i glazbi. Ostala mu je još jedna sitnica koju će učiniti uskoro: “Jedne ću subote uzeti kuvertu u kojoj je moja članska iskaznica HDZ-a pa ću je, na putu za tržnicu, ubaciti u stranački poštanski sandučić. Bez halabuke, baš kao kad sam i ušao u stranku... Vratit ću je zato što mi ne treba. Uz dužno poštovanje svima, ja znam tko sam i bez tog komada plastike.”
Sprema doktorat
Premda se Škoro bavio različitim stvarima, glazba je njegova jedina konstanta. “Bez nje ne postojim i bez nje sam nitko i ništa. Da ljudi malo pozornije poslušaju ili pročitaju tekstove koje sam uglazbio, ne bi me više nikad ništa pitali”, otkriva nam svestrani kantautor iz Višnjevca.
Škoro danas sa suprugom Amerikankom i dvoje djece živi u Zagrebu, završio je dva fakulteta i upravo sprema doktorat. Uza sve to, našao je vremena i za ovu toplu, emotivnu, zabavnu i iznimno zanimljivu ispovijest, ilustriranu s gotovo 200 fotografija. Uz nju će kao poseban dar biti priložena dva CD-a sa 28 Škorinih pjesama, bez kojih ova ispovijest ne bi bila potpuna. Ne znamo je li ovo njegova posljednja knjiga, ali bila bi šteta da taj svestrani umjetnik zatomi svoj novootkriveni talent.
,,Da ljudi malo pozornije poslušaju ili pročitaju tekstove koje sam uglazbio, ne bi me više nikad ništa pitali.\"Njegove pjesme slušam, vidim veliku sličnost u razmišljanju, Pitanja nisu potrebna ,nego samo jeda mala opaska.Eh da nas je malo više.