Posljednji put Plavi je orkestar u Zagrebu svirao 2000. godine, a Saša Lošić se, kad se govori o Zagrebu, najradije sjeti prvog nastupa u ondašnjem OTV domu.
– Tada smo osjetili da se događa nešto posebno. Bilo nam je 19 godina i prvi smo se put susreli s kordonom policije, prvi su put na scenu letjeli darovi, čuli smo prve vriskove – govori.
“To je, sine, tvoj put”
Rado se sjeti osamdesetih i poštara koji mu je doma donosio pisma u vrećama od krumpira. Mladi Sarajlije su, osim posjeta Bohinju, Plitvicama, Bledu... na ekskurzijama posjećivali i kuće članova Plavog orkestra.
– Nastavnici bi skrušeno dolazili mojim roditeljima i pitali bi li djeca mogla vidjeti Lošu. Ja bih izašao, a oni bi na povratku išarali cijeli neboder. Svaka bih četiri mjeseca plaćao bojenje stubišta, a onda je predsjednik kućnog savjeta rekao: “Ovo više nema smisla, ne možemo živjeti ovako.” Tada su se moji preselili u središte grada – ispričao je Loša.
Ljubav prema glazbi naslijedio je od pokojne majke koja je, govori, divno svirala gitaru. A kad je roditeljima rekao da će se “možda malo dulje zadržati u Zagrebu jer je potpisao prvi ugovor s Jugotonom”, rekli su:
- To je, sine, tvoj put. Što god odabereš, poštovat ćemo tvoju odluku.
Plavi orkestar ne svira kontinuirano. Okupe se svakih deset godina, da neke nove klince “podsjete” na sebe.
– Prođem pokraj skupine mladih ljudi koji u tri ujutro pjevaju “bolje biti pijan nego star”, a nemaju pojma da je to naša pjesma. Danas, kad se sve raspada, ljudi razvode, bude se uspomene, sjećanja na ondašnje vrijeme i zato valjda ljudi žele Plavi orkestar – kaže Saša.
Kad ne sviraju, momci se bave drugim poslovima. Admir i Samir Ćeramida vlasnici su glazbenog kluba u Sarajevu, Saša Zalepugin ušao je u svijet burze, a i Loša je pronašao posao uz koji želi ostarjeti. Dosad je napravio glazbu za 40-ak filmova, puno predstava, čak i složenije forme poput opere u Trstu.
Ne širim miris važnosti
– Ne kapitaliziram karijeru i ne mislim da je moje zanimanje važnije od onoga inženjera ili pekara. Dobro sam radio sve ove godine na svojoj anonimnosti i razočaravajuće sam normalan čovjek. Ne širim miris važnosti oko sebe, možda je to i zbog grada u kojem sam odrastao. Tamo nema zvijezda. Čak su i Ivi Andriću sarajevski mangupi ispred kavane vikali: “Halo, pisac, napiše li se šta?” – prisjeća se.
A da popularnost ima drugu stranu, svjedoče i nerijetke muke s djevojkama.
– Popularne su se osobe uvijek morale više truditi oko djevojaka jer su govorile: “A ti misliš da ću pasti jer si popularan.” Osim toga, glazbenici vole konzervativne žene. Kad se vrate s turneje, vole da je doma peć upaljena, vole stabilnost jer su sami nestabilni. Nekad sam, nakon koncerata, sjedio na telefonu i provjeravao je li došla kući. Danas nije tako. Što se žene i djece tiče, te sam vlakove odavno propustio, ali nadam se da sam stabilnost o kojoj govorimo ipak našao – kaže Saša.
I danas se druži s prijateljima iz djetinjstva, jedan je dizajner, drugi veterinar. Više je naučio o životu od običnih ljudi iz malih sela, ribara. Da može vratiti vrijeme i doći na ono križanje s dva putokaza – nikad ne bi odabrao ovaj, estradu.
Od treme do danas nisam ušao u Arenu
– Nisam dio estrade i ne znam se tako ponašati. Nikad o sebi nisam mislio kao o nekome o kome se piše u novinama, to ulazi u patologiju. Celebrity kultura je najbolji put do ludila. Nikad nisam ni sebi objasnio tu potrebu za nastupanjem, osim da drugo ne znam raditi i da sam ovisan o sceni. To je fizička navučenost na buku koju izvodimo i energiju koju publika vraća – kaže Loša.
Puno je ljudi iz regije potvrdilo da će doći. U Arenu sam prvi put ušao danas, nisam smio prije. Dvojio sam treba li svirati u Areni. Jeste li sigurni, ispitivao sam organizatore. Jesmo, rekli su. Tremu imam pred svaki koncert. Bez nje ne bi imalo smisla nastupati – ističe Saša. Na sceni su, dodaje, i danas onaj mali bend iz garaže. Na dopuštaju da ih ponese raskošna scena i zato su na pozornici uvijek jedan uz drugoga.
Puno puta sam procitala \"ljubav prema glazbi je nasljedena od ...\" ali sam se tako puno puta upitala moze li \"ljubav prema glazbi\" biti \"utkana odgojom\".