Jadran Marinković, novinar Hrvatskog radija, Radio postaje Split, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a među njima je i nagrada za životno djelo Ivan Šibl HRT-a.
Iako je dobio sva moguća priznanja, njegovo se životno djelo nastavlja. U mirovinu još ne planira pa slušatelji "Pomorske večeri" još uživaju u Jadranovoj "navigaciji" eterom, a oni brojnih emisija na Radio Splitu imaju se kome izjadati u program.
Nakon tolikih nagrada i priznanja, u čemu i dalje pronalazite motivaciju u poslu?
Motivacija je uvijek tu, to je ono "kad se navučeš", postaneš ovisnik o svom poslu. Radio je čudna igračka. Kada počneš, ne možeš se odvojiti. Kad jednom počneš s ljudima pričati, kada čuješ njihove probleme i što ih sve tišti, ne možeš tek tako izgubiti motivaciju. Tako će biti sve dok lakše bude dobiti odgovor kada nazoveš i kažeš "dobar dan, ja sam novinar Jadran Marinković" nego kada ljudi sami pokušavaju pronaći rješenja.
Na početku karijere bili ste suradnik Ede Pezzija. Kruži anegdota kako vam nije dao da idete glasom u eter. Zašto?
U to vrijeme sam studirao Višu pomorsku. Pokojni otac bio je novinar i rekao mi je da Pezzi traži nekoga za sportsku redakciju, ali da mora imati auto. Ja sam imao "karampanu", starog "pezejca" i došao.
Pezzi je tražio da prvih šest mjeseci samo pišem vijesti i ja bih se danas složio s njim. Tek sam poslije snimao izjave igrača i radio izvještaje s utakmica. Onda smo se posvađali. Bio je oproštaj Rate Tvrdića na Gripama, a kako sam rodom iz Zadra i navijao za Zadar, nisam htio ostati raditi, već sam otišao u Zadar. Pezzi se naljutio i rekao da neću više raditi kod njega ako ne dođem. Tako je i bilo. Ali, tadašnji glavni urednik Vjeko Košta dao mi je da uređujem omladinsku emisiju pa sam ipak ostao na radiju.
Bili ste i pomorac?
Da, kao kadet sam navigavao godinu dana bez pauze. Položio sam i ispite za časnika i imam čak 2,5 godine pomorskog staža. Bio sam po Africi, Mediteranu, obišao "svit" dva puta, ali nisam vidio Japan ni Južnu Ameriku.
Otac vam je bio novinar, stariji brat Gojko također. Je li to utjecalo na vaš izbor?
Ne znam. Mislio sam da ću biti kapetan duge plovidbe. Onda je uslijedila suradnja s Pezzijem pa, kad sam završio višu, već sam se želio zaposliti na radiju, a kako nisam odmah uspio, zaposlio sam se u press službi Mediteranskih igara i godinu dana pekao zanat. Onda sam na Radio Splitu dobio posao kao mlađi suradnik i dogurao do mentora.
Pomorsko iskustvo i radijski posao povezali ste u Pomorskoj večeri. Koliko dugo ste u toj emisiji?
Tu sam 33 godine urednik, a surađivao sam i prije. Pomogla mi je ta navigacija, tu sam naučio sve važne stvari u životu, a to je: ako jedan iskoči, onda svi iskaču. Nema zabušavanja. Tko zakasni na ručak, nema ručka, sa svima moraš biti kolega i prijatelj. Sve naše ministre mora i pomorstva trebalo je poslati malo u navigaciju!
Posao pomoraca znatno se promijenio. A novinarski?
Promijenio se. Vlada neka autorska samocenzura. Prenosimo protokol, priopćenja, presice, na štetu stvarnih životnih problema. Primjerice, postali su nam sindikati najvažniji, stalno se vrte neke izjave svih mogućih sindikalista, ali neka kažu, što su oni to korisno napravili. Idem u trgovački centar, žena me zaustavi i kaže: "Daj recite u programu kakve nemoguće uvjete rada imamo, a plaću 2800." Ja ih pitam što im radi sindikat, a ona meni: "Kakav sindikat? Mi smo u privatnika!" Pitam se zašto su u medijima sindikati najvažniji faktor. Vijesti nam počinju s "predsjednik ili predsjednica, Sabor, SDP-HDZ, sindikati, a ljude zanima ako im ne vozi trajekt...
U emisijama otvorite telefone i puštate ljude da se jadaju. Na što se najčešće žale?
Da, emisija "Sridom u sridu" koju vodim ima rubriku "Auspuh" i tu saznam milijardu i jedan problem. Nema što ljude ne muči. Uređenja ulica, parkova, problemi s administracijom, susjedima, životinjama...
Evo, jutros mu kaže čovjek, kradu se patke u Solinu s Jadra, a galebovi kljucaju male pačiće. Danas me čovjek pita zašto nije dobio dječji doplatak. I doznali smo, zato što su uvedeni novi propisi zbog Europske unije. Dakle, od banalnih stvari do egzistencijalnih.
Koliko kao novinar možete pomoći ljudima?
Nekad je dovoljno reći "Radio Split, Jadran Marinković". Premda, sve je sporo otkako su uveli glasnogovornike kojima mailom treba slati pitanje. Apsurdno. A pisani odgovor na radiju loše zvuči, nama treba živa riječ.
Imate li i ratnog radnog staža?
Tada si morao biti vrlo oprezan, svaku vijest provjeriti dva puta, ne širiti paniku. Bio sam dva puta s konvojem Libertas u Dubrovniku, bio sam u Vinkovcima, sedam dana u kolovozu pratio sam rat u Slavoniji. Vinkovci, Ilok, Vukovar... Tada sam prvi put uzeo peptoran. Nije bilo ugodno.
Je li obitelj patila zbog vašeg posla?
Jest, ali imali su razumijevanja. I danas radim bez standardnog radnog vremena. Ponedjeljkom cijeli dan, osobito ako Pomorska večer ide iz našeg studija, srijedom se dižem u 5 jer mi je Sridom u sridu od 6 do 10, a ostalih dana ovisi o zadacima. Ne bih mogao raditi u klasičnom radnom vremenu. Supruga je zato "jače potegnula" premda je u početku i ona radila dvokratno pa sam ja malog vodio u vrtić i šetnju.
Koji su vam hobiji?
Kartanje. S prijateljima igram kvintilju, a briškulu i trešetu na Pelješcu, kod žene, tamo sam ljeti. Idem i u ribolov. Parangal mi je zakon, imam dozvolu za rekreacijski. Idem sa ženom, ona vezuje udice i stavlja ješku. Imam dva odrasla sina, jedan je u Australiji, drugi je pomorac, te četvero unuka. Nisu mi na grbači, oni će pomoći meni kada odem u mirovinu.
Kada ćete u mirovinu?
Kod nas zakon kaže, kada navršiš 65 godina, a to je 14. prosinca 2018. Do tad ćemo još malo kormilariti radiovalovima ako zdravlje posluži. Nakon toga, idemo na Pelješac, barka, more, ribe...
