Kaže se da kod žena uvijek postoji potreba da se dopadnu i budu primijećene. No to nije slučaj sa 39-godišnjom samozatajnom glumicom Lindom Begonjom koja će na tu tvrdnju tek reći:
– Da se trudim biti primijećena, bila bih prisutnija. Nisam taj tip, ja se samo prepustim.
I doista je tako. Intervjue daje na kapaljku, a svoju intimu uspjela je očuvati samo za sebe. Stoga je uloga Nine koju tumači u novoj telenoveli Nove TV “Pod sretnom zvijezdom” i koja od ponedjeljka kreće s emitiranjem kao skrojena baš za nju. Linda je snažna, ali krhka i baš odgovara opisu žena kojima se i sama divi. S dječjom zaigranošću stvara svoju idealnu sliku rada, svijeta i života, ne obazire se na kritike i vjeruje u nevinu čistoću postupaka i apsolutno dobro.
A u rasporedu koji joj trenutačno ostavlja tek koji sat slobodnog vremena, pronašla je koji trenutak da nam ispriča nešto o svojoj bogatoj kazališnoj karijeri i ljubavi prema glumi koja je u njoj odmalena.
Naviknuli smo se gledati vas u kazalištu. Što vas je ponukalo da popustite opiranju i zaigrate u telenoveli?
– Da, dugo sam se opirala. Nekoliko godina od uvođenja tog formata mislila sam da mi ni po tempu ni po formi ne odgovara. Ali velike artističke predispozicije treba prilagoditi i državi i realnom svijetu u kojem živimo. I financijski - smiješno mi je u zemlji s više od 300 tisuća nezaposlenih govoriti da nešto ne bih. Radim s timom koji ovaj posao podiže na višu razinu i stvarno nam je lijepo, a uloga je zanimljiva i ima svoj emotivni sustav i dušu. Jako je naporno, no navečer ne legnem u krevet dok ne naučim tekst za drugi dan.
U seriji “Pod sretnom zvijezdom” glumite Ninu. Kakav je lik i koliko je slična vama privatno?
– Nina je žena u kasnim tridesetima koja nosi epitet stare cure. Bogatog je unutrašnjeg svijeta, no kao da je zapela na životnom putu i to na svim nivoima, a sve zbog traume koja joj se dogodila kad je bila mlada. Sa 20 je mislila da ima ljubav svojeg života, no kad se to izjalovilo, do 37. nije imala muškarca. Ne primjećuju je, uvijek je tu, a nema je. E tu je i ta naša sličnost, jer ja, baš kao ni ona, ne znam se gurati.
Serija je građena na konceptu četiri prijateljice što neodoljivo podsjeća na “Seks i grad”. Koja žena je vama najdraža u toj američkoj uspješnici?
– Carrie mi je najbliža po stavovima. Slatka je i uvijek je težila zdravom odnosu i najmanje je od njih frustrirana, dok su druge nekako preodređene. No te dvije serije, osim famoznog broja četiri u obje, ne bih uspoređivala.
Završili ste hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Kad ste shvatili da ne želite biti profesorica?
– Apsolvent sam! Na Filozofskom nisam diplomirala jer mi se nije dalo. A čak se nisam ni vidjela kao profesorica. Taj fakultet upisala sam u pauzi od dvije godine dok me nisu primili na Akademiju dramskih umjetnosti. A gluma je u meni odmalena, kao da mi je karmički dana i ta ljubav prema njoj još mi je enigma.
Igrali ste u predstavi “Nitko, nitko nikada nije tako igrao Fausta”. Za koju biste ulogu rado da kritika u novinama piše “Nitko, nitko nikada nije tako igrao... kao Linda Begonja”?
– Kraljicu Elizabetu! I to u filmu. Jako volim taj film. Stilska razdoblja me oduševljavaju, posebice renesansa i sanjam o jednoj takvoj, bogatoj produkciji. Prekrasna mi je ta legenda da se Elizabeta nikad nije udala i ostala je djevica do kraja života. Volim žene koje imaju snažan karakter, a ujedno i krhkost koju možeš slomiti u trenu.
Obožavateljica ste književnih klasika. Obilježavaju ih briljantni opisi sitnih radosti i muka malog čovjeka. Pa koje su vaše radosti i male muke?
– Radosti ne mogu uopćavati, ali duhovna sam i trudim se biti pozitivna i pravedna i radost mi čini da sam u tom pogledu čista. A površno, trenutačno me raduje da odspavam u komadu 12 sati i stignem se vidjeti s prijateljima! Što se tiče muka, radim na tri strane pa se bojim da neku od tih strana ne zakinem ili nekoga ne zeznem. A nekada mi je muku stvarao i dojam da svi o meni moraju misliti dobro. To je utopija koje sam se srećom riješila.
U predstavi “Švejk u Drugom svjetskom ratu” dvaput ste slomili nogu. Je li to energičnost ili nespretnost?
– Da, čudnovato je da se to dogodilo dvaput u devet mjeseci i to jednom na jednom, a drugi put na drugoj nozi i to oba puta pred publikom. Ta predstava je fizički naporna, a ja volim razmišljati dublje i zaigram se kao mali pas, no moje tijelo to nekad ne podnosi. Sigurno tu ima i nepažnje, ali po mojem sustavu vrijednosti očito je u tim trenucima bilo vrijeme da stanem.
Da glumite u nijemom filmu, koja bi vam ekspresija najbolje odgovarala jer je dio vas i privatno?
– Ne volim ih odvajati. No obožavam nijeme filmove i rado bih jedan snimila. Divno je da ne moraš govoriti. U jednoj predstavi igram nijemu ženu i to je prekrasno iskustvo. I osobno se volim ušutjeti, to mi pomaže da se regeneriram, ali inače nisam šutljiva.
U Čehovljevu “Braku iz računa” razodjenuli ste se pred punim kazalištem. Imate li s tim problema?
– Bilo je estetski lijepo i erotično i imalo je smisla u dramaturškom smislu. Ipak, kad smo pripremali predstavu, zamolila sam da mi se dopusti skidanje u etapama, pa sam na probama prvo nosila onaj uski baletni triko koji je nakon nekog vremena samo kliznuo.
Jeste li se ikada fatalno zaljubili?
– Da, bilo je to u kasnijim godinama života. Nisam znala ni kako se zovem ni gdje sam. To se zbilo na prvi pogled, i danas mi je enigma kako je takvo što uopće moguće. Ali više nisam sigurna da je ljubav na prvi pogled dobra i da ima veze sa srodnošću duša.
Po čemu pamtite odrastanje u Zadru?
– Bila sam dobro dijete. U pubertetu su se i kod mene javile čudne silnice tipa laganja roditeljima o ocjenama. Ali nisam bila turbulentna. Do rata smo imali svoj kulturno-umjetnički krug, bilo je to vrijeme darka i kulta Crne ruže pa sam se i ja odijevala u crno i nosila crvene čarape. Tad me fascinirao film “Posljednji kineski car” pa sam kosu obojila u crno i ravnala je da izgledam kao Kineskinja.
Hoćete li se vratiti živjeti u taj grad?
– Ne vjerujem da bih natrag, u Zagrebu sam 13 godina. No što sam starija, sve više me privlači hedonistički način života koji je dolje prisutan – subotnje kavice, sve se može pješke... A i moji mama, tata i brat žive u Zadru, ali dođu u Zagreb na predstave. Bilo bi lijepo da kupim neki autić pa da češće odem kući, no tu postoji jedna zamka – vozački ispit položila sam davno, ali nikad se nisam udostojila podići vozačku dozvolu. No, nećemo o tome jer time diramo u ranu mojeg tate!
Volite vintage odjeću i sve retro. Znači li to da vjerujete da ste stara duša koja je prije već živjela ili vam je jednostavno sve prije bilo romantičnije?
– Dosta istražujem duhovno i u svom intimnom svijetu vjerujem u Boga. Nisam sigurna da je postojalo nešto prije, ali razmišljam o tome.
Kao novogodišnju želju poželjeli ste muškarca koji će vas voljeti. Je li se želja ostvarila?
– Ne. Djed Mraz je negdje zapeo na putu. Nemam čak ni simpatiju.
Kakvog muškarca tražite?
– Na to pitanje ne znam odgovoriti u pet rečenica. Važno je da se nas dvoje kliknemo, da je to osoba koja je uz tebe i uz koju osjećaš sigurnost i imaš u nju povjerenja. Ponekad pomislim: ‘Joj da mi je opet da za nekim izgubim glavu!’, ali to nije ispalo dobro. Što sam starija, uvjerena sam da je u odnos bolje krenuti ne očekujući ništa.
Za teenliftingom kože lica već ste posegnuli. Muči li vas još koji dio tijela radi kojeg biste s vremenom i pod kirurški nož?
– E tu sam skeptična. Ja sam kako bi rekli u Dalmaciji – pupasta žena – što znači da ne smijem jesti iza pet ili šest sati inače se debljam. No s nožem nekako nisam na ‘ti’. Volim prirodnije metode za korekciju muskulature tijela i radije bih bila na dijeti cijeli život nego išla na operaciju.
Velika ste spavalica. Zbog čega ipak noću ne spavate?
– Nisam sklona noćnim morama, ali ako nešto ružno sanjam, ne mogu zaspati do jutra. I ako sam napeta zbog posla i ujutro se moram rano probuditi i strahujem hoću li čuti sat pa spavam s jednim okom kao zeko.
Da se natječete u kvizu koje područje znanja biste izabrali, a da ono nije vezano uz glumu?
– Nisam nikad o tome razmišljala. Ali valjda opću kulturu. Ma ne volim ni kvizove ni društvene igre, sve to mi je grozno. Tek ponekad s bratom i njegovom curom odigram “čovječe, ne ljuti se”, a moj pijun je zelena vjeverica.
Što vas može izbaciti iz takta?
– Trudim se da svemu pristupam u miru i predam nekom višem univerzumu. Mrzim nepravde, ali stvari rješavam na kulturan način i više sam peacemaker. Bile su možda dvije situacije u kojima sam eksplodirala i to gadno. Nije bilo okršaja, ali svi su se sklonili sa scene. Inače, privatno nikad ni ne psujem pa je mojim prijateljicama smiješno kad iz mojih usta čuju jedinu koja mi se katkad omakne, a ta je ‘J.... ti miša’.
Bojite li se samoće?
– Ponekad zbog hiperemotivnosti počnem prejudicirati i pitam se što ako bude ovako i za dvadeset godina? Sada je slatko, ali što tada. Ali smiješno je biti s nekim da ne bih bila sama. Držim se one - bolje sam nego u lošem društvu.
Iduće godine proslavit ćete 40. rođendan. Što ste od onoga o čemu ste kao 20-godišnjakinja sanjali da morate do 40. napraviti nije ostvarilo?
– S 20 bila sam uvjerena da ću s 40 biti stara baba. A sad osim što sam pametnija i iskusnija, vidim da sam zadržala dječju čistoću u postupcima i odnosu prema životu. Mislila sam da ću do 40. imati obitelj. I voljela bih dijete i malu obitelj kao oazu koja me čeka nakon turbulentnog dana. To je za ženu ugodno i konkretno ostvarenje. Ali lijepo je i ovo kada dođete doma, a nitko vas ništa ne pita! Osim toga, obitelj može već sutra doći.
Vaginalna djevica ona je ali biva analno zadovoljena mnogo puta...