Znamo je s naslovnica, kao glumicu koja je rano stala pod svjetla pozornice i od koje se tek očekivalo ono najbolje. A onda je naglo otišla u Ameriku. Leonu Paraminski posljednjih godina gledali smo u nekoliko vrlo popularnih regionalnih serija, a ovaj smo je put susreli na Festivalu europskog filma u Brežicama, gdje je bila predsjednica žirija. Bila je to izvrsna prilika za intervju u kojem nam je otkrila zašto je otišla kao i zašto se baš sada vraća.
Bili ste na vrhuncu karijere i od vas se puno očekivalo, no otišli ste u Ameriku. Zašto?
Tin i ja odselili smo se jer je on upisao postdoktorat. Uvijek kaže kako je u Hrvatskoj imao dobar život – radio je na fakultetu, pio kavu, ja sam radila... A onda smo otišli u Ameriku i sve se promijenilo. Iako su me tada svi pitali zašto idem u trenutku kada me najbolje tek čeka, a i danas mi ljudi znaju reći da sam bila luda što sam otišla, meni se nekako činilo da sam sve već prošla. Jednostavno, ukazala se prilika i iskoristili smo je. Pomislila sam da želim probati nešto drugo, ali ostati u istoj industriji, možda čak pronaći i malo vremena za sebe. Zapravo, više ne znam što sam točno tada htjela, samo sam osjećala da je u redu pokušati nešto drugo jer imaš samo jedan život, a on može krenuti u različitim smjerovima. Odlučili smo otići i to je bilo to.
Ali tu je i materijalna strana priče. On je bio postdoktorand, a vi glumica iz male Hrvatske. Kako je izgledao vaš život u početku?
Nikada nisam pričala o tome. Tamo shvatiš da ne možeš imati istu ekonomsku situaciju kao prosječan Amerikanac. Bilo nam je teško. Nisam odmah radila jer jednostavno nisam mogla. Kada dođeš u Ameriku, najprije moraš riješiti sve papire. Treba ti vremena, moraš pronaći stan, auto, ne znaš gdje si, sve ti je potpuno novo... Puno je stvari koje ne možeš napraviti odmah. Definitivno nismo imali život na koji smo bili navikli u Hrvatskoj, ni približno. Prilagodba je dugo trajala. Naravno, počela sam tražiti agenta kako bih mogla raditi, ali i to traje. Zelenu kartu dobili smo preko mene, zahvaljujući mojoj karijeri ovdje, a vizu za Ameriku preko Tina. Rješavanje papira i administracije trajalo je otprilike godinu i pol. Ipak, ostali smo i sve je polako krenulo. Kasnije smo dobili i državljanstvo, ja sam se nastavila baviti glumom, dobila jednog agenta, pa drugog i sve je krenulo jako dobro. Stalno sam bila na relaciji Los Angeles – Santa Barbara jer sam išla na audicije. Snimila sam tri kratka filma, a u međuvremenu i dva dugometražna u kojima sam imala glavnu ulogu. Istodobno sam počela predavati na Santa Barbara City Collegeu, koji je jedan od tri najbolja u Americi. Nažalost, baš kada smo se uhodali, dogodila se pandemija. To je potpuno promijenilo perspektivu. Stala sam. Sve je stalo. Svijet je stao. Okrenula sam se sebi. Kao da se resetiraš, vratiš na početne postavke i shvatiš što ti je važno. Ja sam oduvijek željela obitelj. I krenula sam u tom smjeru.
Predavali ste? Kako su mladi Amerikanci reagirali na to da im predaje glumica iz Hrvatske?
Super su me prihvatili. Cijenili su moj rad i predanost. Vide biografiju, diplomu, vide da je to što predaješ doista tvoj zanat i tvoja strast. Među mladima koji dođu na koledž možda će dvoje ili troje na kraju zaista postati glumci. Tamo glumci najčešće nisu školovani, odnosno, rijetki među njima jesu. Puno sam naučila od njih, a nadam se da su i oni od mene. Predavanje na tom fakultetu shvaćala sam vrlo ozbiljno i zajedno smo napravili puno dobrog materijala.
Jeste li išli i na audicije za velike holivudske produkcije?
Naravno, moja me agentica prijavljivala na razne audicije i zbilja sam svašta prošla. Ali ako nemaš vezu ili ako nisi došao iz Europe s nekim velikim projektom iza sebe, moraš krenuti od nule. A ja sam došla bez ičega i s 35 godina krenula od nule, tamo negdje iz Europe. Sve je išlo stepenicu po stepenicu.
Kako su se dogodile “Senke nad Balkanom”?
Javio mi se Dragan i otišla sam na audiciju za tu ulogu, i na njemačkom i na hrvatskom. Pogledao je audiciju i rekao: “Dolazi”. Marija Oršić doista mi je sjela. Treću sezonu još nisam gledala, ali ljudi mi kažu da je sjajna. Zapravo mi se ostvarila želja. U Americi sam gledala prvu sezonu i mislila: “Kako dobra serija. Kako bi bilo dobro jednog dana nešto raditi s njim”. To mi je jedna od dražih uloga.
Kakav je Dragan Bjelogrlić kao šef?
Od tebe traži najbolje, ali ti kao glumcu istodobno daje slobodu ako znaš što radiš. Točno zna što želi i to će od tebe i dobiti. Ima izvrstan osjećaj za casting i bira najbolje glumce u regiji. S njim je doista užitak raditi. Talenata poput njega vrlo je malo. Sve je to pomalo izgledalo kao neki balkanski Hollywood, a i njegov način rada podsjeća na Stanleyja Kubricka – moraš mu dugo biti na raspolaganju, ponekad mjesecima. Kada te zatreba, dolaziš i radiš, pa sve to logistički nije jednostavno organizirati. Za drugu sezonu došla sam kako bih odradila snimanje, ali sam istodobno putovala u Ameriku i natrag jer sam u Los Angelesu radila i film s Mirom Furlan, u režiji Sabine Vajrače.
Sigurno je bilo posebno iskustvo raditi s Mirom Furlan...
Apsolutno. Mira je bila velik čovjek, divna osoba. S njom sjedneš i filozofiraš o životu, glumi, umijeću življenja. Spletom okolnosti upoznale smo se kod prijatelja u Los Angelesu, a poslije me i preporučila za taj film. Kliknule smo, bilo nam je lijepo i jako mi je žao što je tako otišla. Ipak, sigurna sam da u Americi nisam dala sve što sam mogla kada je riječ o glumi. S 35 više nemaš onu istu motivaciju, a tamo se jako teško boriti jer je mnogo toga protiv tebe i treba sve to izdržati. Puno se čeka. Mogu te odabrati za neki projekt, a onda godinama čekaš da se nešto dogodi. Ili se na kraju uopće ne dogodi. Bilo je i uloga u nekim velikim filmovima koje sam odbila i tu sam se sigurno zeznula, ali odbijala sam ih zato što nisam htjela stalno glumiti po istoj šabloni. Uglavnom su to bile uloge neke istočnoeuropske prostitutke ili nešto slično. Tada još nisam znala koliko je ženama zapravo teže. Ako u Americi želiš raditi onako kako sam ja to zamislila, moraš imati američki naglasak. Ja ne mogu glumiti Amerikanku i zato ću ondje zauvijek biti stranac. Postoji još jedna ključna stvar – oni žele monetizirati glumca i zato te moraju staviti u određenu šablonu. Recimo, Penélope Cruz ima jak naglasak i pritom je sjajna glumica, ali ona nikada neće glumiti Amerikanku. Samo, ona je došla preko Almodóvara, kojega mi nemamo.
FOTO Isplivale fotke mame Marka Grubića bez Photoshopa, evo kako doista izgleda zgodna Branka
Vrlo je uspjela i “Kotlina” Danisa Tanovića u kojoj ste također imali ulogu.
Da, “Kotlina” je sjajna serija. Obožavam serije koje imaju taj mračni, nordijski štih, pa je i ta uloga bila mirnija, suptilnija. Raditi s Danisom bio je pravi raj, a to mi je ujedno bila i prva uloga nakon rođenja djeteta. Zato ima posebno mjesto u mom srcu.
Što je, po vama, Danisa Tanovića dovelo do Oscara? Je li to talent, organiziranost, način na koji radi s glumcima ili nešto sasvim drugo?
On ima sve što redatelja čini dobrim, a uz to je topla i normalna osoba. Obožava svoje glumce i oni obožavaju njega. Puštao je glazbu prije nego što bismo počeli snimati scene, bilo je opušteno i lijepo raditi. Zaigran je kao dijete, predivan. Raditi “Kotlinu” bilo mi je kao doći u nečiju kuću i obitelj u Bosni gdje su te prihvatili kao svoju, gdje te vole najviše na svijetu i svi su veseli. I baš vam je dobro. Ekipa je bila sjajna, Danis širi nezamislivu toplinu oko sebe.
Takvih serija nemamo u Hrvatskoj, što mislite zašto je tako?
Ne znam. Možda nismo dovoljno autentični u pisanju, možda su scenariji malo prekruti, kao da traže još rada. Možda je stvar i u jeziku. Srpski je u osnovi isti jezik, ali jednostavno drugačije zvuči, kao da je melodičniji. Mi svoj jezik često guramo prema književnom, a najbolje serije zapravo su nam na dijalektu. Mislim da nitko nema točan odgovor. Nedostaje nam dobrih scenarija, ali možda se i previše držimo svojih okvira, ne usuđujući se riskirati. Nadam se da stiže neki novi val.
Kada smo već kod struke, neke neugodne situacije spominjale su se oko Akademije. Jeste li ih vi imali?
Bila su to neka druga vremena i o tome se nije razgovaralo na način na koji se razgovara danas. Iste stvari koje su nekada bile dio određenog ponašanja na Akademiji danas su postale nedopustive. Mislim da je tako svugdje, ne samo u glumi. Netko će reći da je to Balkan, ali onda shvatiš da nije samo Balkan jer takvih stvari ima i drugdje. To je jednostavno ljudska priroda. Gdje je ta granica koju prelaziš iz posla u neprihvatljivo ponašanje, pitanje je. To je tanka linija. Moja iskustva s redateljima s kojima sam radila u Hrvatskoj bila su divna. Evo, recimo, sjećam se svojeg prvog filma i prve glavne uloge, u filmu “Prezimiti u Riu” Davora Žmegača. Glumila sam s Mustafom Nadarevićem i svi su me držali kao kap vode na dlanu. U glumačku sam karijeru krenula jako lijepo i pozitivno, sa svih strana. Imala sam sreće. Gluma je, rekla bih, poziv, a ne zanimanje. Tako sam je uvijek doživljavala i tako sam se prema njoj odnosila – s respektom.
Na dva ste izbora proglašeni drugom najljepšom Hrvaticom. Što vam je to donijelo?
To je lijepo, naravno, i počašćena sam, ali s vremenom može postati i problem. Laska kada ti netko kaže: “E, baš niste ružni”, ali kao glumici vrlo često imam osjećaj da ti to više oduzima nego što ti daje. Lakše možeš postati lice s naslovnice ili dobiti više komercijalnih poslova, što je sve legitimno i sasvim u redu, ali rekla bih da se ponekad ide linijom manjeg otpora. Više te se uzima i definira prema prirodnom habitusu nego što postoji vizija o tome što bi taj glumac ili glumica mogli igrati izvan tih okvira. Jednom ili dvaput glumila sam nekoga sa sela ili s otoka i tada su me poružnili. Govorim, naravno, o filmu i televiziji. U kazalištu se u tom smislu može imati puno širi dijapazon. Nemojte me krivo shvatiti, obožavala sam igrati lijepe žene. Evo, recimo, Mariju Oršić, koju su prozvali jednom od najljepših žena svih vremena – pa tko ne bi? Ali želim imati priliku i zatomiti ljepotu, biti potpuno bez šminke, u blatu, ružna, tamne kose, ogoljena. Voljela bih imati isti omjer i takvih uloga.
Ponuda za posao ima...
Uvijek ih je i bilo, samo sam odlučila da se negdje do, recimo, treće godine svojeg djeteta više posvetim majčinstvu nego poslu. Ako sam već toliko željela dijete, onda mi je bilo sasvim prirodno posvetiti mu se koliko god mogu. Otišli smo na drugi kraj svijeta, muž je imao karijeru u kojoj sam mu bila podrška i jednostavno nisam mogla istodobno ganjati svoju. Teško je bilo pronaći balans, ali mogu reći da dosad nisam propustila nijedan važan trenutak u životu svojeg djeteta, a to mi je najvažnije. Sada mislim da je dovoljno velika da se polako mogu više posvetiti i sebi i glumi. Nakon njezine treće godine radila sam otprilike jedan veliki projekt godišnje na Balkanu i to mi je za početak bilo i više nego dovoljno. Danas puno više biram što želim raditi i nastojim što više uživati u poslu, birati projekte koji mi se sviđaju. Sve je nekako puno lakše nego kada sam bila mlađa. Ma, moje najbolje tek dolazi. Danas u glumi uživam više nego ikada.
Dijete vam je bilo velika želja, ali put do majčinstva nije bio lagan.
Nije, ali nije to bio ni tako težak put, iako nije bio ni jednostavan ni prirodan. Bila je to potpomognuta oplodnja. A i inače sve radim nekako iracionalno, izvan ustaljenih puteva, pa je tako bilo i s ovim. Sve mi se uvijek dogodi ne onda kada ja to želim, nego iznenada. Tako je bilo i s djetetom – morala sam pričekati. Želje se ne ostvaruju onda kada mi to želimo, nego kada za njih dođe vrijeme i kada se sve poklopi kako treba.
Kako ćete uskladiti putovanja ovdje na snimanje sa životom u Americi?
Polako se sve slaže tako da sve funkcionira. Da sam bliže ovdje, Europi. Amerika je bila dom i ostat će dom jer nakon deset godina jednostavno ti postane dom, htio ne htio. Prvih pet godina nisam se mogla prilagoditi, ali bila sam uzbuđena zbog tog novog svijeta oko sebe. Nakon deset godina nešto se u meni prelomilo. Shvatila sam da sam postala dio Amerike i da je ona postala dio mene, a da ovo ovdje zapravo nikada nisam izgubila.
Živite u Santa Barbari. Tako se zvala i jedna od najpoznatijih sapunica u povijesti.
Da! S bakom sam gledala gotovo sve epizode, gotovo manijakalno nas je tjerala da ih pratimo. Moja curica ide u vrtić s djevojčicom koja se zove Eden. Cruza još nisam upoznala! Ali da ću jednog dana živjeti u Santa Barbari, tome se stvarno nikada nisam nadala. Santa Barbara je specifična jer ljudi naših godina, dakle oko 50-e, gotovo da i nema. Tamo se ili ide na fakultet ili u mirovinu. I baš je zbog toga zanimljiva za život. Svi naši prijatelji su Amerikanci, ali vole Hrvatsku i barem su je jednom posjetili. Kad smo se tek doselili, mislili smo da smo u Kanadi. Danas gotovo svi znaju za Hrvatsku.
Otvori KEKS Pay
Mnogi se pokunjeno veačaju ni približno bombastično kao kad su odlazili. .. Svi misle kako je trava zelenija drugdje...Jer da je tako onda bi sve ove pijavice-udruge otišle negdje drugdje a ne sisale proračun i ostale