Završna večer 18. INmusica bila je pomalo reprizna, ali tko ne voli pogledati dobru reprizu? I Kings of Leon i Idles i Dry Cleaning već su svirali na festivalu, a Idles su među njima postigli najveću „vidljivost“ u međuvremenu. Teško je reći da su napredovali, jer su već i prije četiri godine bili sjajni, pa se njihova karijera prije može promatrati kao uporno i tvrdoglavo osvajanje nove, šire publike.
Ona stara i u srijedu navečer vidjela je omiljeni bend koji su u međuvremenu otkrili i mnogi drugi. S albumom „Tangk“ imali su četiri nominacije za nagradu Grammy što im je otvorilo veće turneje, ali Joe Talbot i dalje je onaj stari, nezaustavljivi „propovjednik“. Opet smo na Jarunu čuli „antifašističke pjesme za antifašiste“, a 85 minuta nastupa na najvećoj pozornici izgledalo je poput misionarskog zadatka da se proširi programatska ideja Idlesa.
Rafalna paljba rifova, bubnjarskih dionica i vokala frontmana koji izgleda kao vaš susjed, uz u dva navrata ponovljene povike „free Palestine“ s mikrofona, jasno su dali do znanja što misle Idles, bend koji srcem i energijom nastavlja niz angažiranog, upozoravajućeg rocka za neugodno starenje. Naspram njih nastup britanskih Dry Cleaning na manjoj pozornici, koji su također bili na INmusicu 2022., činio se poput mlako podgrijane juhe, jer zaista činilo da je „na suho“, pa je njihov nastup bio zanemariv prisjetimo li se Jehnny Beth ili KT Tunstall iz prethodne dvije večeri. Spram njih Dry Cleaning zvučali su kao amaterska družina prijatelja. Ne zato jer se radi o drugom žanru - najlakše ga je opisati kao umiljatu Americanu na tragu Neila Younga i razblažene svirke Crazy Horse, nema to veze s Joy Division kako se predstavljaju - nego zbog toga jer je anemična svirka i vokali pjevačice bili bez unutarnje, a bogme i vanjske energije tih sat vremena, tijekom kojih su odradili shematizirani, pomalo dosadni program bez uzbudljivosti. Zato ih je i gledalo manje ljudi nego spomenute prethodnike koji su se trudili osvojiti još nepreobraćene.
VEZANI ČLANCI
S druge strane, završnim nastupom Kings of Leon na glavnoj pozornici na svoje su došli svi željni klasik-rocka, „normalne“ srednjostrujaške svirke, za razliku od „slobodnih radikala“ Jacka Whitea i Gorillaz iz prethodnih večeri. Nominalno, Kings of Leon bili su tržišno najkomercijalniji bend na INmusicu. Bilo bi zanimljivo znati statistiku prodaje jednodnevnih ulaznica, ali činilo mi se da je oko mene (odostraga iza miks pulta) bila sasvim različita publika nego prethodne dvije večeri. Kings of Leon priuštili su im ono što su tražili; jasna i pregledna svirka velikog benda koji odavno svira masovke, poznate pjesme, s najvećim adutom u prepoznatljivom vokalu Caleba Followilla i sigurnoj svirci braće i rođaka.
Osobno mi je bilo dosadno i predvidljivo, ali s Kings of Leon imam problem od kad sam ih prvi puta gledao u londonskom Hyde Parku kad su bili na vrhuncu „mistike“ novog velikog benda 2010. I tada je publika bila energičnija od njih, kao i krajem iste godine u bečkoj Stadthalle kad su prvi puta došli u Europu, i otišli s pozornice nakon samo 75 minuta svirke. Znači nije da nisam pokušavao shvatiti gdje je magija, ali nisam uspio to odgonetnuti. Još su mi najbolji bili na INmusicu 2017., a slično su ponovili i u srijedu, s dodatkom u međuvremenu novih pjesama.
Racionalno gledajući, nema se što prigovoriti Kings of Leon ako je to vaš izbor, s njima se razilazim koncepcijski, ali to što rade rade odlično. Pohvalna je čista, organska svirka bez ikakvih loopova (osim povremenih klavijatura), stara škola svirke uživo bez trikova i prirodan, naturalni zvuk od gitara i basa do bubnja. Ukratko, kod Kings of Leon sve vam je kristalno jasno, pa ako volite ovakav mainstream rock s melodičnim, korektnim (i poznatim) pjesmama, bili ste zadovoljni, što su potvrdile i ovacije publike na Jarunu. Pristojni, bez skandala, predvidljivi ali solidni, Kings of Leon kolegijalno su odali i počast prethodnicima iz Idles, kad je Caleb Followill rekao „Jeste li ikada imali težak radni dan? Tako je nama kad sviramo iza Idles“, mada sumnjam da je puno publike gledalo i jedne i druge. Jer, ponovimo, jedni su bili za stvarno, životno i neugodno, a drugi za ugodno starenje, što pokazuje potrebnu koncepcijsku širinu festivala.
Otvori KEKS Pay
