Kamen spoticanja zbog kojeg sada drugačije hodam centrom grada nego što sam to činio ranije
Ne bi bilo loše kada bi, u ovim trenucima dok se u svijetu na očigled svih nas veličaju totalitarni režimi i na svakom koraku krše ljudska prava, mnogo više ljudi upravo tako osviješteno hodalo centrom ovoga, ali i svakog drugog europskog grada. Ovo na što nas ovi kameni spoticanja svakodnevno trebaju podsjetiti ne smije se, naime, nikada više ponoviti!
Komentari 1
VL
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
“… Bilo me sramota što se tako nešto moglo dogoditi u centru moga grada, i to od strane naših nekadašnjih sugrađana i susjeda..” Da li te je jednako sram zbog tisuća nevinih civilnih žrtava grada Zagreba koje su u svibnju 1945 nakon ulaska “partizana” u grad (a prije nego je 10. zagrebačkom korpusu uopće bilo dopušteno da uđe u grad) poklali preobučeni chetnici "đenerala" Đoke Jovanića. Srpske divizije 1. i 2. armije su u prodiranju prema zapadu prošle kroz Srijem i Slavoniju i pokupile sve srpsko što je moglo nositi pušku, izbrijalo ih, nabilo im zvijezde na šajkače i šubare i poslalo ih u "oslobađanje" Hrvatske od Hrvata. Po ulasku u Zagreb, to oslobađanje se uglavnom svelo na pljačku, ubojstva i silovanja svega što se kreće. Dakle, prvi je u Zagreb ušao bivši oficir srpske kraljevske vojske đenerala Draže Mihailovića, ortodoksni chetnik Đoko Jovanić, komandant šeste ličke “udarne” divizije sa svojim koljačima za 'brza dejstva'. Kasnije je zbog tih 'zasluga' proglašen narodnim herojem(1951.) i postavljen za načelnika zagrebačke vojne oblasti (1967.-74.). Živio je taj donjolapački krvolok u Zagrebu sve do prvih demokratskih izbora, 1990.g. kada je u paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, pobjegao odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro 2000. skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima te je i pokopan u Aleji 'narodnih heroja' na Novom groblju, u Beogradu. Koliko kamenja treba postaviti po gradu zbog ovih žrtava..?