Bilo kuda, mladi 26-godišnji Zadranin Ivan Šarić svuda. Tako bi se mogao opisati stupanj trenutačne popularnosti voditelja showa “Hrvatska traži zvijezdu”, koji osim tog angažmana radi i na radiju, a krije se i iza mega popularne crne ovce Gregora koja reklamira jednu telekomunikacijsku tvrtku. No njemu najdraži posao je onaj stand up komičara s kojim lagano, ali sigurno osvaja i London. No njegova domaća, zadarska publika donedavno mu je ledila krv u žilama kad bi pomislio da mora nju nasmijati. – Publike su kao žene, ni jedna ne želi pristati da je laka i svaka misli – ako nas nasmiješ, uspjet ćeš svugdje – i uvijek moraš naći put do njihova srca. Ali zadarske me bilo posebno strah! Strah više i od četiri Londona! Ali na kraju je prvi nastup u mojem gradu prošao odlično – kaže Šarić. Želja mu je napuniti dvoranu Krešimira Ćosića, ali do tada, kaže, mora pojesti još puno žganaca. A dok se i to ne dogodi, čini nam se da ćemo još puno čuti i vidjeti od simpatičnog momka koji kao da je predodređen za uspjeh. Kad pogledate snimku emisije “Hrvatska traži zvijezdu”, zadovoljni ste ili na sebi vidite nedostatke kojih se želite riješiti? – Ne volim se gledati na televiziji i uvijek uočim sitnice na kojima radim da ih izbacim iz nastupa. Primjerice, često govorim “uf”. A ima i tikova koje samo ja vidim, koje čak ni moji mama i tata ne kuže. No na kraju zadovoljan sam kako radim voditeljski posao i mislim da nisam ispao previše glup. Još važnije od toga jesam li ja zadovoljan jest to da su zadovoljni moji prijatelji. Jer da nisu, ubili bi me od zafrkancije i ne bi me štedjeli uvredama.
Na kojem ste stupnju profesionalne kompatibilnosti s kolegicom suvoditeljicom HTZ-a Ecijom Ivušić?
– Slažemo se i profesionalno i privatno. Ali ne do razine da recimo privatno kupujemo cipele skupa (smijeh). I zgodna je, ali nije moj tip. Ona je više švedski model, a ja volim “Beyoncé” djevojke.
Kad ste već spomenuli cipele, priča se da ste veliki estet i šminker i da imate mnogo odjeće. Što vam je fetiš?
– Ma nisam totalni šminker, pogotovu ne Lacoste – Hilfiger tipa. Imam samo tri odijela. Ali patim na satove, imam ih desetak. Otkad je, vezano uz bivšeg premijera, nastao pojam “Sanaderovi satovi”, shvatio sam da moraš imati sat da bi bio netko i da, štoviše, nije fora ako ga sam kupiš, nego je važno da vam ga poklone.
U Zagreb ste se tek nedavno doselili iz Rijeke. Što vam se sviđa u metropoli, a što vam kao čovjeku s mora nedostaje?
– Zagreb je čudo od grada! U njemu sam se vrlo brzo profesionalno razvio i očvrsnuo jer Zagreb je grublji od ostalih hrvatskih gradova. U početku sam ga se čak i bojao, koliko god mi Dalmatinci mislili da smo temperamentni i jaki. Ali pofali mi morska opuštenost, a i socijalni život mi ovdje nije baš na vrhu, što i nije loše, jer sam u razdoblju kad mi to ne smeta. Ispunjava me posao.
Koju destinaciju vidite kao svoje mjesto življenja u budućnosti?
– Ne znam. Pogotovo zato što mi sutra otići živjeti negdje u inozemstvo ne bi predstavljalo problem.
Znači li to da se prepuštate životnoj stihiji i niste čovjek od planova?
– Recimo to ovako – svi planovi koje sam u životu imao, nisu se ostvarili. Kod mene su planovi samo nizovi stvari na papiru koje se sigurno neće dogoditi. Tako sam se primjerice prije nekoliko godina planirao skrasiti s tadašnjom djevojkom, mislio to je to, imali smo ideju otvoriti firmicu i plan pomoću kojeg ćemo uspjeti, ali iznenada se sve promijenilo. Eto, stoga samo mogu reći super mi je u Zagrebu i to sada!
Živite sami kao podstanar. Da sad odemo k vama, bi li nas zatekao muški brlog s razbacanim čarapama i prljavim posuđem ili uredan dom?
– Vidjeli biste tipičan muški, samački stan! Veliki televizor, PlayStation, kompjutor i linija su stvari koje uvijek funkcioniraju. A suđe, roba i ostalo je jao meni! Stan sređujem svaku subotu ujutro kada se probudim poslije HTZ-a i to mi je grozno. Ali nikad nisam razmišljao da nekome platim da mi posprema jer dolazim iz takve familije da me sram da netko gleda moj nered. Moja majka, i kada bi unajmila spremačicu, što nikada ne bi učinila, prvo bi sve pospremila prije njezina dolaska da gospođa ne gleda nered.
Svaki dan ustajete u šest sati, radite kao voditelj na televiziji, na radiju, stand up komičar ste…, a opet za sebe kažete da ste lijenčina. Znači li to da ste veliki perfekcionist?
– Ne znam zašto se tako osjećam! Ne vjerujem čak ni da je to stvar perfekcionizma, iako trenutačno dosta radim i opet mislim da sam malo lijen. Možda je kvaka u tome što sam prije radio stvari koje mi nisu bile tako drage pa sam bio prava lijenčina i sebi i drugima i takvim su me uvijek i opisivali te sam naučio tako sebe doživljavati.
Ostavljate dojam da ste stalno dobre volje. Je li to maska ili znate recept pomoću kojeg je to moguće?
– Moguće je da je to stvar odgoja, ali taj dojam je više vezan uz zdrav doživljaj samog sebe i svojih emocija. Ali i ja znam biti i agresivan i lud i glup i tužan i tada sam takav te ne volim forsirati optimizam jer više od depresivaca ne volim kad su ljudi stalno euforično sretni. Dakle, na sceni sam uvijek sretan, ali privatno to nije tako. Srećom, u fazi sam kad smo i moja obitelj i ja sređeni, ništa me ne brine i nemam problema.
Kažete da znate biti i agresivni, što vas dovodi u takvo stanje?
– Dijapazon od nepravde do glupih ljudi. Zadnji put svađao sam se oko jednog jako nepravednog ugovora i potpuno sam poludio. Iz mene je izašao najgori Dalmatinac koji kad se izdere na čelu i vratu iskoče mu žile i ima puno decibela u glasu. Ali ne volim se potući, to izbjegavam. Čak sam u godinama da mi se ne da dovesti se u situaciju da recimo u tuči zaradim ožiljak na licu o kojem ću za deset godina sinu objašnjavati: “To je tata zaradio u bitki za posljednji pizza cut u pet ujutro”. U svakom slučaju, bijes najbolje izbacujem kroz humor, stand up je moj filter za sve.
Voditeljski bi vas se moglo opisati kao “malu Antoniju Blaće”, a komičarski kao miks između Davida Chappella i Montyja Pythona. Opišite početnicima stand up komedije što to znači?
– Da se komičarski bavim normalnim situacijama iz svakodnevnog života koje znaju otići u nadrealan i apstraktan humor.
Kako izgleda kad privatno otpustite kočnice i zabavljate se?
– Pa prijatelji mi kažu da se na meni ne kuži kad sam pijan, što je super, ali pijan sam. Ipak, u posljednje vrijeme pijanke mi i nisu baš nešto, zabavnija mi je zabava uz aktivnost, recimo paintball, rafting…, i uza sve to piće i hrana. Uglavnom hedonist sam, ali ne do kraja, jer prebrzo jedem. A probao bih sve, krokodila, noja, nedavno sam probao malog pečenog ponija i bio je odličan!
Uživate li samo u tuđoj kuhinji ili vaše kritike natjecateljima u “Večeri za 5” imaju i osobnog kulinarskog pokrića?
– Odličan sam u roštiljanju, znam spraviti finu piletinu, ribu umotanu u foliju pa malo ružmarina i limuna… Uostalom, od 18. godine živim sam i normalno je da znam kuhati i to nije teško, a i nitko još nije umro od mojih delicija.
Bili ste hiperaktivno dijete, jeste li već tad obitelj tiranizirali komičarskim pokušajima?
– E, to točno ne znam. A hiperaktivnost sam izražavao u smislu da sam sve istraživao, upadao u šupe i na gradilišta. Ljeto je bilo moje razdoblje, od ronjenja do šume na otoku Pašmanu, ma nije me se smjelo ispustiti iz vida. Ne znam kako su to moji izdržali. Mama laborantica i tata koji je bio ugostitelj, a danas je ribar, imali su pravi spartanski odgoj i to me dovelo u red. Osim toga, tata je mrcina od čovjeka i dan danas je jači od mene i brata zajedno.
Brbljavi ste, što vas može ostaviti bez teksta?
– Bio sam i brbljaviji, sad sam se naučio kontrolirati. A bez teksta me može ostaviti kad netko kaže nešto strašno pametno ili pak toliko ekstremno glupo da pomislim da tog čovjek ne mogu ni uvrijediti, a da on to skuži.
Jeste li vjernik?
– Jesam vjernik, ali nisam religiozan. Odgajan sam u katoličkom duhu i vjerujem u Boga, ali imam kritička stajališta prema crkvi.
Postoji li nešto čega vas je sram?
– Da. I zato me je sram pričati o tome! (smijeh) Siguran sam da bi me bilo užasno sram da ispadnem kukavica. Čak i u smislu da me strah nekog nastupa i da bih ga se mogao riješiti tako da se izlažem da sam bolestan – to neću učiniti jer bi to bilo kukavički. Radije stišćem zube i idem do kraja. Borben sam jer moram biti takav.
Nemate vremena za ljubav. Nađete li ipak koju rupu u vremenu za seks?
– Nije čak ni sve u vremenu nego nisam od onih koji si kažu ja sada moram naći curu. Naići će. Ali za seks se nađe vremena.
Jeste skloni jednonoćnim avanturama?
– Ako osjetim obostranu kemiju, spreman sam, ali nisam za seks radi seksa.
Priznali ste da ste bili u ljubavnom trokutu. Koja je bila vaša uloga onoga koji vara ili s kojim se vara ili ste vi bili prevareni?
– Bio sam sve to. Uostalom, svi ljudi su to bili jer to je prirodno stanje stvari. Uvijek postoji neki trokut znao ti za njega ili ne. Primjerice, postoji netko tko se recimo mojoj curi sviđa, ali ja to ne znam, a ona neće poduzeti ništa u vezi s tim, a ipak smo u trokutu.
Djevojke koje vam se sviđaju opisujete kao “čudakinje”. Što to znači?
– Da su najnormalnije, nisu arogantne, pametne su, ambiciozne i sve ono što ja nisam. Moja idealna djevojka je ona s kojom možeš popiti pivo u parku i nakon toga otići na gala večeru, a da joj to neće biti problem. Ako idemo na paintball, da mi ne kaže da će je to boljeti već mi radije kroz zube promrsi “razbit ću te tamo u šumi”. Ali i da kuhamo skupa i idemo u kazalište,… To je lijepo. A još da je fizički nalik Evi Mendes ili Denise Richards s pogledom divljakuše,...
Kakav je vaš stav o braku?
– Neki su se moji prijatelji oženili iz krivih razloga, da bi popravili vezu, a ne da bi je doveli na novu razinu. To ne opravdam i neće mi se dogoditi. Brak je situacija u kojoj kažeš pred svima – ja bih samo tebe – i druga strana potvrdi to isto, a svećenik će na to – dobro, ali ako nađeš nekog drugog, on će ti uzeti pola imovine. U tom smislu je nekome, pa možda i meni, brak potreban, ali emocionalno ne bi trebao ništa promijeniti. Vidim se u braku kad se za to stvore uvjeti.
Zašto ste fasciniran Hughom Hefnerom?
– Ne zato što je okružen ženama i lovom nego zato što doslovno živi svoj san, a ja se divim takvim ljudima. A da bih iz istog razloga bio fasciniran sam sobom, morao bih imati svoj show poput Jaya Lenoa ili Conana O‘Briena. A prvi gost bio bi mi Ivo Sanader, iako bi to mogao biti problem jer čujem da je bukiran u Austriji.
O čemu ste ovisni?
– Ovisničke sam prirode pa dobro pazim s čime počinjem jer to moram i dovršiti, a to može biti opasno. Tako znam da nikad neću početi igrati World of Warcraft jer da počnem, javnost više ne bi čula za mene, ali znali bi me svi u svijetu WOW-a. Nedavno sam dobio gitaru i počeo učiti svirati i to je sada u žiži. Moram sve znati, od onih sam koji dobije mobitel i cijelog ga pregleda pa tek onda pročita upute. Imam takve ovisničke faze i s hranom ili pićem pa jedem samo to što mi je trenutačno super pa mi se na kraju zgadi.
Spadaju li i tetovaže koje krase vaše tijelo u ovisnost?
– Pomalo. One su poput podsjetnika na nešto što u životu želim ostati ili postati, a njihova značenja tajim. Imam popriličan broj tetovaža i teško mi je reći koliko ih je, ali sve su na mjestima na kojima nisu vidljive kad sam pristojno odjeven. Osim ovih na zapešćima. To na njima je spartanska izreka na starogrčkom jeziku koja me gura kroz život. Imam istetovirana cijela rebra s obje strane. S obzirom da na to sam stripoman, krije se na meni i nekoliko likova iz stripa. Jedan od njih je Joker. Obožavam ga jer je mračan i kompleksan, a takav je ne samo zato što je zao i što želi kaos nego zato što mu je dosadno. On mi je najdraži negativac.
Jeste li vi kompleksni?
- Kažem da nisam, a prijatelji mi na to kažu da lažem.
Kakvi su vam ljetni planovi?
– Idem tri tjedna učiti surfati na Bali.
Svi vi koji ste jalni i isfrustrirani Hrvati- poštedite ostale komentarima. čime se vi zamarate! ?! Dosta mi je svih vas koji samo doma sjedite i pravite se pametni a potrebna vam je mama da bi vas nahranila ili vamm g**u obrisala. Čovjek UŽIVA u svojim najboljim godinama i možete mu čestitati što je sve postigao SAM. ...