Ian Anderson i Jethro Tull u nedjelju navečer popeli su se na pozornicu dvorane Vatroslav Lisinski, koncerta za kojeg ulaznica nije bilo skoro godinu dana, jer je rasprodan ubrzo nakon što su puštene u prodaju. Ništa čudno, znamo li za status Andersona i Jethro Tulla; domaća publika voli vremešne rock legende, a i svjetska, pa je primjerice rasprodan i skorašnji nastup Boba Dylana u Ljubljani. Iako nemaju puno veze, povezuju ih dvije stvari; obojica su se promijenila i poznato je da njihovi koncerti već godinama djeluju sasvim drugačije od onih iz klasičnih razdoblja rada kad su bili mlađi.
No, svi starimo, pa i rock glazbenici, kao i filmaši, glumci i pisci, imaju pravo pronaći format rada kakav im najviše odgovara, pogotovo jer su povijesno ključni rock autori poput Iana Andersona i pisci i redatelji i glumci istovremeno. Nije lako stariti na sceni, na kojoj si (fizički) sasvim drugačiji od poznate verzije „slavnog sebe“ kakvu svi najrađe pamte iz mlađih vremena, a kakve smo u Lisinskom vidjeli kao pozadinske projekcije na velikom videoekranu. Stoga sam u Lisinski otišao skeptičan – jer opus Jethro Tulla do 1979. mi je jedan od najdražih – a izašao oduševljen, što je jako dobar rezultat.
VEZANI ČLANI
Pored mnogih rock koncerata suvremenih imena koje organiziraju, bio je ovo, uz nedavni nastup Kylea Eastwooda u SC-u, odličan dio drugačijeg programa Hangtime Agency. Ne sjećam se kad sam u Lisinskom čuo ovako dobar razglas, što je uz ton-majstora zasluga zaista sjajnog pratećeg benda Iana Andersona koji je filigranskom, majstorski preciznom i dinamičnom svirkom odradio izvrstan posao. Bile su to prave simfonije zvuka unutar pojedinih pjesama. Pao mi je na pamet podjednako vremešni Roger Waters i način kako on funkcionira s novim ljudima izvodeći stare pjesme Pink Floyda. Jethro Tull u Lisinskom nisu bili „rock koncert“, već više akademska, elegantna izvedba evergrina i novijih pjesama - ali radi se o nekima od najpoznatijih pjesama u povijesti rocka - odsvirana s jačinom, finesama i perfektnim sviračkim dionicama čiji je pun, topao i nadasve glasan zvuk oduševio udobno zavaljenu publiku u stolcima.
Ian Anderson više nema zvonki glas kao nekada – način pjevanja i promjene glasa druga su poveznica s Dylanom, iako Anderson nije toliko radikalan – ali njegova flauta i majstorsko sviranje akustične gitare (što mnogi zaboravljaju), i dalje su netaknuti. U dva seta s po 55 minuta svirke, tijekom 17 pjesama, proveo nas je od samih početaka na samom početku s pjesmama s davnog prvog albuma Jethro Tulla „This Was“ iz 1968. i podsjetio na vrijeme „kad smo bili samo blues bend, ali je to kratko trajalo“ (za „Beggar's Farm“ došao je na pozornicu s usnom harmonikom i započeo u duetu s gitaristom, „A Song for Jeffrey“ s videoekrana najavio je sam Jeffrey Hammond, tada član benda kojemu je pjesma posvećena).
„Nakon toga rodio se prog-rock“, najavio je Anderson set u kojem su „Thick as a Brick“ i „Mother Goose“ odsvirane s preciznošću koje je istakla sve detalje sjajno napisanih skladbi i suživot električne i akustične svirke. „Songs From the Wood“ podsjetila je na prve dane eko-aktivizma kraja sedamdesetih u kojima je Anderson bio pionir, a novije „The Navigators“ i lanjska „Curious Ruminant“ s iznenađujuće dobrog zadnjeg albuma vratile su priču u današnjicu, prije kraja prvog dijela s ironičnom „Living in the Past“ iz 1969. i Bachovim „Bourrée in E minor“ koji je od 1969. poligon za Andersonovu flautu.
Drugi dio nakon početka s dramatičnom „My God“ s „Aqualunga“, i stihom „bloody church of England“ vratio nas je u srednjovjekovlje, kao i obrada, kako je Anderson najavio, „prvog prog-folka iz 16. stoljeća“ „Pastime With Good Company“, s reperkusijama na religioznost i krvavu povijest kroz stoljeća. Ploča se okrenula s idućim, novijim pjesmama „The Zealot Gene“, „Over Jerusalem“ i „Budapest“ kojima je Anderson pokazao da ima i novijih aduta u rukavu, a očito i glazbenici koji su majstorski odradili posao u svirački zahtjevnim temama.
Završna „Aqualung“ morala je biti odsvirana, a slike beskućnika opet pokazale o čemu je Anderson pjevao već 1971., kao i videoprojekcije Martina Luthera Kinga i povijesnih tragedija u „Living in the Past“. Bis sa zahuktalom „Locomotive Breath“ bio je višeminutna epopeja, u kojoj je podulji gitaristički uvod podsjetio na „Station to Station“ Davida Bowieja, a publika ustala sa stolaca uz jedan od najpoznatijih rifova rocka.
Naravno da mi je palo na pamet kako je 79. godišnji Ian Anderson, prema vlastitoj pjesmi iz 1976., „prestar za rock'm'roll“, bio je to još 2003. kad sam ih zadnji put gledao u Domu sportova, ali ne i za ovakve recitale s bendom koji „jede“ instrumente, a svakako „premlad da umre“. Na pozornici je još uvijek živahno sposoban na drugačiji način pronositi svoje životno djelo zainteresiranima, a njih kako vidimo po dugoj turneji ima puno.
Otvori KEKS Pay
