Dan nakon smrti Gorana Bareta, legendarnog frontmena Majki, prisjećamo se njegove neobične i iskrene ispovijesti u dokumentarcu "Bure Bareta Vol. 1". Večernji list prvi je hrvatskoj javnosti donio vijest o njegovoj smrti 9. listopada, a film snimljen 2019. godine otkriva niz zanimljivih pojedinosti o njegovu odrastanju, glazbenim počecima i pogledima na svijet. Jedan od najupečatljivijih trenutaka filma događa se kada Bare objašnjava zašto je otišao iz Vinkovaca. "Osjećao sam da počinjem gubiti kontrolu nad sobom, bolje je da sam otišao iz Vinkovaca jer bih vjerojatno ubio nekog", kazao je glazbenik, a upravo se tada, gotovo filmski, pokvari rasvjeta u prostoriji. Zatečen u mraku, pita se: "Je li ovo normalno ili...?" Takva nepredvidivost obilježava cijeli dokumentarac. Umjesto klasičnog intervjua, gledatelj dobiva Baretovu spontanu ispovijest u kojoj se izmjenjuju humor, osobna sjećanja i ozbiljna promišljanja. Film su režirali Robert Bubalo, Mario Vukadin i Renato Tonković, a traje 52 minute. Nastao je iz razgovora koji se pokazao toliko zanimljivim da su ga autori odlučili oblikovati u samostalno filmsko ostvarenje. Premijerno je prikazan 2019. godine na festivalima DORF u Vinkovcima i Mediteran Film Festivalu u Širokom Brijegu.
Bare se u filmu vraća i u djetinjstvo te govori o političkom sustavu u kojem je odrastao. Prisjećajući se socijalističke Jugoslavije, objašnjava da mu je smetalo ono što je doživljavao kao licemjerje društva. Njegov bunt odražavao se i u glazbi, a među bendovima koje je posebno cijenio bio je britanski punk-sastav The Clash, čiju je ljevičarsku orijentaciju smatrao autentičnijom od one koju je prepoznavao u tadašnjem sustavu. Upravo su bunt i potreba za vlastitim izrazom obilježili njegove prve glazbene korake, od sastava Radni ljudi i građani do osnivanja Majki. Prvu kasetu Majki objavio je Zdenko Franjić 1988. godine na etiketi "Slušaj najglasnije", a pjesme su snimljene godinu ranije u studiju Rokoko u Bošnjacima kraj Vinkovaca. Bare se pritom prisjećao i povoljnih uvjeta snimanja koje im je omogućio Želimir Babogredac.
Obožavatelji Gorana Bareta organiziraju oproštaj u Zagrebu: Pozivaju sve da dođu s lampionima i instrumentima
U filmu se nije libio govoriti ni o drugim glazbenicima. Posebno je zanimljiv njegov odnos prema Ekatarini Velikoj, odnosno EKV-u, jednom od najvažnijih bendova nekadašnje jugoslavenske rock-scene. Bare je otvoreno priznao da mu njihovi tekstovi nisu bili bliski te ih je smatrao pretencioznima. Svoje mišljenje iznio je i pred frontmenom EKV-a Milanom Mladenovićem. "White ima malo tupave tekstove koje ja ne razumijem, kao ni one EKV-a, što sam i rekao Milanu Mladenoviću (...) Malo su mi prepretenciozni", rekao je Bare, uspoređujući pritom i stvaralaštvo Jacka Whitea sa svojim glazbenim ukusom. Njegova izravnost vidljiva je i kada je govorio o vlastitim obradama pjesama. Nije mu bilo važno samo kako će pjesma zvučati nego i hoće li sačuvati svoju poruku i emociju. Takav je pristup bio karakterističan i za Majke, čiji su sirovi zvuk i Baretova interpretacija izgradili prepoznatljiv identitet na hrvatskoj rock-sceni.
Dokumentarac, međutim, ne govori samo o glazbi i politici. Bare je otvoreno govorio i o alkoholu, liječenju te osobnim teškoćama koje su obilježile njegov život. Umjesto uljepšane slike rock-zvijezde, film donosi portret čovjeka koji se nije skrivao iza pažljivo osmišljenih odgovora, nego je pred kamerama iznosio vlastite stavove, slabosti i iskustva. Goran Bare preminuo je 9. listopada 2026. godine u 62. godini života, ostavivši iza sebe pjesme koje su obilježile nekoliko generacija. Njegova ispovijest u "Bure Bareta Vol. 1" danas je vrijedan podsjetnik na osobnost koja se nije uklapala u očekivane obrasce i glazbenika koji je, unatoč brojnim životnim usponima i padovima, ostao vjeran vlastitom izrazu.
Željko Pervan priznao je da je pogriješio u procjeni Gorana Bareta: 'Plakao sam od žala što sam ikada nešto loše pomislio'
Otvori KEKS Pay
